Puno se toga promijeni kad dobiješ djecu. Želiš više vremena provoditi s njima, želiš im pružiti više izbora u životu, ne želiš da odrastu u neimaštini, ali ne želiš niti da imaju sve što požele. Ne želiš da odrastu u neznanju kako svijet i društvo funkcioniraju, ali se bojiš da ćeš im reći previše istine za koju su premladi. Najviše se bojiš da ćeš ih izgubiti od bolesti, da će ih netko oteti, da će patiti, a ti im nećeš moći pomoći. Jer imaš osjećaj da kad bi tvoja djeca prestala postojati, nikakav drugi osjećaj ili ljubav prema drugom biću ne bi mogli popuniti bezdan koji bi osjetila u srcu. Zato se toliko i bojim rastanka od njih, bojim se da im neću moći prenijeti sve što znam u pravo vrijeme, bojim se da će trebati baš mene i da me nitko neće moći zamijeniti, a ja neću moći biti tu za njih. Strah je interesantan osjećaj, kad se bojim za sebe, mogu ga savladati, ali kad se bojim za druge onda vrlo često vidim samo još više razloga za još veći strah.... Sad već pomalo počinjem baljezgati...
Post je objavljen 07.08.2015. u 16:30 sati.