SAMO ZA MENE

četvrtak, 16.02.2006.

I am the king of the world...

Krave u prolupale, ptičurine su se prehladile, prosjek tjelesne težine u Etiopiji je negdje 15.7 kg, šume Amazone su odustale od proizvodnje kisika , u Iranu dnevno pogine 15- tak ljudi, ozonski omotač je postao fikcija, ali neće biti fikcija kad se počnemo mazati kremama za sunčanje faktora 3000, tsumani jedino neće preko Velebita, Rusi umiru jer im se votka zaledila, a Neven Ciganović ima moralne dileme oko svoje gornje usne. Što reći?
Svijet je propao. Budućnost je stigla na velika vrata i napravila jeben propuh.
Bojimo li se Boga, ili se Bog prepao nas? Postali smo prevelik zalogaj čak i za njega.
Čudno kako ljudi mole Boga samo kad im nešto treba. Pravi vjernici…
Kako je krenulo svinje će morati na liposukciju zbog toksičnih tvari u salu, deve će umjesto dvije grbe dobit dva trbuha, a jabuka će imati okus po slanini.
GM je zakon!!! Šalim se… Boli me kurac…
Mislim da su ostale još tri četiri činčile i dva tuljanova mladunčeta, taman još za jedan kaput koji će svojoj petoj ženi na aukciji kupiti šeik sa šmajserom i mercedesom.
Nafta više nije u modi, sad je IN voda.
Novi ratovi na pomolu…
Čak ni Nostradamus nije mogao predvidjeti Charlesa Mansona , to je i za njegovu maštu bilo prebolesno. No, on je jedan iz gomile. Mislim na Charlesa Mansona.
Najnovija moda je roditi dijete, zamotati ga u vrećicu i pustiti u rijeku.
Vojnici koji tuku nedužne civile su stara vijest, to čak više ni nije bizarno.
Televizija izapire i ovo malo mozga koji smo teškom mukom razvili tijekom godina evolucije.
Samo ljudi imaju moć uništiti nešto što je građeno godinama.
Idem speći onu jabuku što ima okus po slanini s jajima koja su zapravo marelice.

Laku noć

- 20:32 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 14.02.2006.

Sport

Htio sam definirati pojam sporta, no shvatih da to baš i nije jednostavno.
Sport je ljubav, volja, odricanje i bezbroj drugih, malih, ali bitnih stvari…
Sport je danas institucija, pogotovo profesionalni sport u kojem nema kompromisa i u kojem samo najjači postaju pobjednici.
Oduvijek sam se divio atletičarima. Godine i godine treninga da bi popravili skok za nekoliko centimetara, godine treninga da bi istrčali 100 metara ispod 10 sekundi. Fantastično. To se zove volja. Neki bi to nazvali ludilom, no oni ne shvaćaju i nikad neće shvaćati predanost sportaša svom snu, svom cilju.
Sport, iako danas velikim udjelom ugušen u politici (čitaj Hrvatska nogometna liga) uspijeva isplivati na površinu i oduprijeti se navali maloumnih degenerika s bemvejima koji novac iz državnog proračuna za sport stavljaju sebi u šupak. No, to nije važno.
To se sve poništi činjenicom da sport živi i uvijek će živjeti.
Evo dođoh do zaključka što je sport:
Sport je kad Janica Kostelić izgubi štap i rukavicu, polomi si ruku i na kraju uspije bit treća, sport je kad Ivica Kostelić ostvari svoj životni san i osvoji olimpijsko srebro iako nije bio favorit, sport je kad Kobe Bryant zabije u jednoj jedinoj utakmici 81 koš (sad svi znaju tko je najbolji košarkaš današnjice), sport je kad na današnji dan neka japanska klizačica padne, vjerojatno si polomi sve ligamente u koljenu, poslije 2 minute odmora odluči s partnerom krenuti ispočetka i osvoji olimpijsko srebro, sport je kad Goran Ivanišević na zalasku karijere osvoji najprestižniji turnir na svijetu Wimbledon.
To je sport.

P.S. Jebeš Valentinovo!

Pozdrav

- 20:32 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.02.2006.

Smjelim koracima

Svijeće zaplakaše prema nebu. Sasvim tiho i smjelo prkose vjetru uspomena. Proljeće plovi preko kalendara u nadi za što bržim dolaskom. Vrata moje sobe okovana su ledom, a ja za stolom crtam pogled sreće. Svijeće se ugušiše u vosku, a ja ostade u mračnoj sobi crtati nešto što sam znao da je nemoguće.
Uspomene…
U mraku lakše dođu… Primijetili ste to, zar ne?
Klimava stolica proizvodila je u mraku jezive zvukove pa se odlučih malo otvoriti prozor da svijetlost poljubi zidove okupane tamom. Otvorim prozor i pustim svijetlost da uđe u moje oči, no preplašim se…
Zar je vani tako sunčano…? Zar su zimu već pokopale rosne livade i proljetni mirisi…?
Pokušao sam nacrtati cvrkut ptica, no tinta inspiracije je isparila. U meni je stotinu ideja, no ni jedna nije ostvariva. Priviknuo sam se na novonastalu situaciju te si prilijepim ironičan osmjeh koji sam dugo držao u ladici emocija. Ispustim olovku iz ruku te smjelim koracima zaplovim na svoju ulicu. Smjeh djece, zvuk lopti, miris trave i te kako su mi bili poznati, no još su me uvijek jednako očaravali.
U toj rapsodiji relevantnih i irelevantnih osjećaja u jednom trenutku osjetio sam se živ, no to je bio trenutak kad sam se sjetio nje. Trenutak razmišljanja i brza odluka…
Smjelim koracima krenem u njenu ulicu. Na putu bez razmišljanja, bez osjećaja, pred očima mi jedino treperahu njene usne, jasno mi dajući do znanja da je sve ovo još uvijek fikcija.
Smjelim koracima koračam kroz topao proljetni dan, s očaravajućim mirisima sreće.
Došao sam u njenu ulicu, pred njenu kuću… Sve je odjednom utihnulo. Pjev ptica, žamor ljudi i tisuće ostalih isprepletenih zvukova. Pogledao sam u njen prozor u nadi da će se zastor pomaknuti, da će vidjeti da sam došao …
Bio sam napet, koncentriran, isključivši sva osjetila osim vida, ukočio sam se u agoniji čekanja. Dok sam mirno čekao, uspomene su utjecale u moje oči poprimivši oblik suza, no ne primijetivši to, ja sam bio zaokupljen pogledom u kojem su bili svi moji ideali, sve moje nade.
No, nade su umrle sa sumrakom, ništa se nije dogodilo.
Sjena njene kuće pala je na moje ukočeno tijelo.
Iz zaključanog pogleda me probudi suza. Spustila se do usne i nestala u tuzi razočaranog lica.
Ne više tako smjelim koracima, vratih se u svoju ulicu, u svoju kuću, u svoju sobu, zamračim prozore, utonem u mrak u nadi da će iduće proljeće na svojim krilima donesti tračak sreće, makar i na jedan dan…

- 17:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 11.02.2006.

Savitljiva istina

Probudio sam se promijenjen… Ugušen u pitanju je li oproštaj ultimativna ljudska žrtva…
Mrtvim pogledom istražujem misli, crtama osobnosti ubijam socijalna pravila…
No, to sve ostaje ispod kože, u meni, duboko…
Blijedi…
Gori…
Umire…
Probudio sam se, umrtvljen od birokracijskih normi koje kao socijalno biće moram ispunjavati.
Mrzim socijalna…To nešto…Sranja…
Poželim da nema pravila ponašanja, društvenih normi…
Oduvijek želim u šumu… Duboko…
Iluzije o mom slobodnom umu i pacifizmu blijede kao otisak znoja ruke na suncu osunčanom prozoru…
Osjećam da se u meni rađa sirovina koja izaziva disfunkciju i nerazumijevanje današnjih načela slobodnog, slobodoumnog svijeta…
Igram se sa svijećama koje dogorijevaju…
Nadam se nadama koje su umrle zadnje…
Ja sam čudan, izvještačen, no skrivam se ispod svoje teške osobnosti…
Bojim se…
Želim svijet kao besprijekorno sredstvo za život, želim život kao dokaz sreći, želim…
Pohlepan sam…
Idem utonuti u socijalni proljev nastao iz činjenice da smo ovdje s razlogom, a razloga još uvijek nema na vidiku…

- 19:56 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 10.02.2006.

Odluka...

Pustit ću rijeci uspomena da te nose, daleko odavde, daleko od ovog usnulog grada…
Poslije bezbroj sati provedenih u agoniji počinjanja isponova, ja sam odlučio zaboraviti tvoje lice na slikama uspomena. Nemoj shvatiti osobno, samo pokušavam doznati što mi je važno u životu…
Ti nisi…
Ti si bila. Možda… Jednom… Sad nisi… Jebiga…
Poanta je …Ne… Prerano je za poantu…
Želim te još spominjati. Naime, izdefragmentirat ću si mozak, zaboravit ću sve loše…
Počet ću isponova… Već stoti put…
No, ti se nećeš nalaziti u novom početku. Žao mi je… Ili nije…
Uvijek mi je bilo lakše napisati nešto nego reći…
U novom početku neću imati patetičnih misli tipa ''pustit ću suzu za tebe'' i slično. Na uvod nemoj obraćati pozornost, znam da je patetičan, no eto, to sam napisao za tebe…
Odlučio sam odjebati sve nebitno u životu i prepustiti se drugim, važnijim stvarima.
No, sad još samo moram detaljno otkriti što je sve važno u mom životu… Toga se malo bojim…
Nemoj se ljutiti, izbacivam i ostale nepotrebne uspomene, a tebe sam eto, ostavio zadnju…
No nemoj se zanositi, svejedno si mi nepotrebna.
Tek nepoznati prolaznik na ulici, iako nismo iz istog grada…
Tek prašina u očima što zasljepljuje pogled pun iznenađenja…
Ti si ništa…
Brišem uspomene. Loše uspomene… I nisi ti kriva, ne brini. To tek je život što mi kroji dane, što plete mrežu satkanu od sjećanja, no ja se u toj mreži ne snalazim. Zaboravljam što je važno, i oslanjam se na stvari koje su prošlost, koje su jednom bile, nikad više…
I zato radim sve ovo. Zato te brišem, ali …
Ma nemam više razloga ni snage za novi ''ali''.
Sve je to…Osjećaj …Koji blijedi…Polako…
A poanta…?!
Probaj osjetiti… Shvatit ćeš…

- 20:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.02.2006.

Svakodnevica...

Probudim se u snenom jutru pod plaštem mraza… Ne znam kako drugačije započeti ovo…nešto…
Dakle, probudim se, u postelji mi je topao miris nježnosti, ruka pod glavom dok na boku razmišljam o novom danu. Ma kurac razmišljam o novom danu. Piša mi se i ne da mi se ustati, eto o tome razmišljam. Tad mi doleti misao te se okrenu na drugu stranu i htjedoh nešto reći, no nje nema…
Tek je njen obris ljubio jastuk, a soba iznenada postane hladna.
Ustanem, spremim se i ne očekujući ništa od novog dana izlazim iz stana. Teškim koracima uđem u tramvaj koji se ne zove čežnja, ali će me odvesti tamo gdje želim… Dobar je taj tramvaj… Definitivno se razumijemo… Da…
Dođem do mjesta gdje sam želio, i nađem se s ljudima s kojima sam se trebao naći…
Idem na ručak… Menza je moja Crkva, moje utočište i mjesto gdje pudingići rastu u nebrojivim količinama. Prežderem se…
Dok vadim novce da platim onu hrpu svega što sam pojeo, uzmem mobitel… Nema poruke…
Zaboravim to jer me prodavačica gnjavi da sam ostavio 50 lipa viška.
Ja je stjeram u kurac… U mislima…
Likovi s kojima sam se našao nečemu se nasmijaše… Ja se isto kiselo nasmiješim nemajući pojma čemu sam se upravo nasmijao… Vidim natpis -KINEZIOLOŠKI FAKULTET.
Odem u svlačionicu, presvučem se (logičan slijed događaja) i odem u dvoranu. Prije nego što smo zaključali ja još jednom pogledam mobitel… Nema poruke… Briga me…Idem malo vježbati rukomet. Nikako da uspijem dati normu lijevom rukom. Baciti je 64 puta drugom liku na udaljenosti od 9 metara za 90 sekundi mi se činilo puno lakše, no evo očito nije.
Uznojio sam se…
Kraj mene prođe cura koju sam prije 3 dana pošteno spucao loptom u glavu, no vidim da nije ljuta pa pristojno pozdravim. Ona također pozdravi, no pošto sam istovremeno pozdravljao kolegicu i vježbao normu, odjednom mi doleti projektil i pokosi mi zube. Ja uzmem loptu, obrišem krvavu usnu, promrmljam da je sve OK, i nastavim s prokletom normom. Došli smo do 59 prebačaja i imali još 5-6 sekundi i idiotu ispadne lopta. Ja ga opsujem, no brzo se umirim jer je 20 kila teži od mene.
Dosta je vježbanja. Idem se presvući. Iz torbe prvo vadim mobitel… Nema ništa…
Obučem se, vani je minus 500, i izlazim. Lik me nagovara da idemo u menzu, no shvatim da mi onaj drugi bečki nije baš najbolje proradio i nevoljko odustajem. Kolega je otišao na drugi ručak po redu danas… Svinja debela…
Sjednem u tramvaj, odlazim…
Dolazim…
Ulazim…
Sjednem…
Skinem tenisice…
Idem se saprat…
Od pare jedva pronalazim kvaku i izlazim iz kupaone…
Pogledam mobitel koji se puni… Nema ništa…
Čitam ''Povijest sporta''…
Pokušavam pogledati tv, no Hloverka Novak je zauzela mrežu…
Idem spavati…
Zaspem…

- 13:31 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Krećem...

dosta je blogovske apstinencije. Počinjem pisati.

- 13:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

<	veljača, 2006
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28