Smjelim koracima
Svijeće zaplakaše prema nebu. Sasvim tiho i smjelo prkose vjetru uspomena. Proljeće plovi preko kalendara u nadi za što bržim dolaskom. Vrata moje sobe okovana su ledom, a ja za stolom crtam pogled sreće. Svijeće se ugušiše u vosku, a ja ostade u mračnoj sobi crtati nešto što sam znao da je nemoguće.
Uspomene…
U mraku lakše dođu… Primijetili ste to, zar ne?
Klimava stolica proizvodila je u mraku jezive zvukove pa se odlučih malo otvoriti prozor da svijetlost poljubi zidove okupane tamom. Otvorim prozor i pustim svijetlost da uđe u moje oči, no preplašim se…
Zar je vani tako sunčano…? Zar su zimu već pokopale rosne livade i proljetni mirisi…?
Pokušao sam nacrtati cvrkut ptica, no tinta inspiracije je isparila. U meni je stotinu ideja, no ni jedna nije ostvariva. Priviknuo sam se na novonastalu situaciju te si prilijepim ironičan osmjeh koji sam dugo držao u ladici emocija. Ispustim olovku iz ruku te smjelim koracima zaplovim na svoju ulicu. Smjeh djece, zvuk lopti, miris trave i te kako su mi bili poznati, no još su me uvijek jednako očaravali.
U toj rapsodiji relevantnih i irelevantnih osjećaja u jednom trenutku osjetio sam se živ, no to je bio trenutak kad sam se sjetio nje. Trenutak razmišljanja i brza odluka…
Smjelim koracima krenem u njenu ulicu. Na putu bez razmišljanja, bez osjećaja, pred očima mi jedino treperahu njene usne, jasno mi dajući do znanja da je sve ovo još uvijek fikcija.
Smjelim koracima koračam kroz topao proljetni dan, s očaravajućim mirisima sreće.
Došao sam u njenu ulicu, pred njenu kuću… Sve je odjednom utihnulo. Pjev ptica, žamor ljudi i tisuće ostalih isprepletenih zvukova. Pogledao sam u njen prozor u nadi da će se zastor pomaknuti, da će vidjeti da sam došao …
Bio sam napet, koncentriran, isključivši sva osjetila osim vida, ukočio sam se u agoniji čekanja. Dok sam mirno čekao, uspomene su utjecale u moje oči poprimivši oblik suza, no ne primijetivši to, ja sam bio zaokupljen pogledom u kojem su bili svi moji ideali, sve moje nade.
No, nade su umrle sa sumrakom, ništa se nije dogodilo.
Sjena njene kuće pala je na moje ukočeno tijelo.
Iz zaključanog pogleda me probudi suza. Spustila se do usne i nestala u tuzi razočaranog lica.
Ne više tako smjelim koracima, vratih se u svoju ulicu, u svoju kuću, u svoju sobu, zamračim prozore, utonem u mrak u nadi da će iduće proljeće na svojim krilima donesti tračak sreće, makar i na jedan dan…
|