Probudio sam se promijenjen… Ugušen u pitanju je li oproštaj ultimativna ljudska žrtva…
Mrtvim pogledom istražujem misli, crtama osobnosti ubijam socijalna pravila…
No, to sve ostaje ispod kože, u meni, duboko…
Blijedi…
Gori…
Umire…
Probudio sam se, umrtvljen od birokracijskih normi koje kao socijalno biće moram ispunjavati.
Mrzim socijalna…To nešto…Sranja…
Poželim da nema pravila ponašanja, društvenih normi…
Oduvijek želim u šumu… Duboko…
Iluzije o mom slobodnom umu i pacifizmu blijede kao otisak znoja ruke na suncu osunčanom prozoru…
Osjećam da se u meni rađa sirovina koja izaziva disfunkciju i nerazumijevanje današnjih načela slobodnog, slobodoumnog svijeta…
Igram se sa svijećama koje dogorijevaju…
Nadam se nadama koje su umrle zadnje…
Ja sam čudan, izvještačen, no skrivam se ispod svoje teške osobnosti…
Bojim se…
Želim svijet kao besprijekorno sredstvo za život, želim život kao dokaz sreći, želim…
Pohlepan sam…
Idem utonuti u socijalni proljev nastao iz činjenice da smo ovdje s razlogom, a razloga još uvijek nema na vidiku…
Post je objavljen 11.02.2006. u 19:56 sati.