|
| < | rujan, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
My purple fairytale
Tko sam? Što sam? Onaj koji sanja.
U ovu groznu knjigu unjela sam
svo svoje srce, svu svoju nježnost
svu vjernu (prerušenu), svu svoju
mržnju..
Zato sam i pisala, da bih
tugu pretvorila u čežnju, a
samoću u uspomene.
X.Little Princess.x {uber kul cura}
Just another star {super cura}
Love him {super cura, sa super postevima}
°°Purple Haze°°{odličnaa cura}
Tanja {odlična cura, sa posebnim stilom pisanja.. isplati se čitat}
°°Otrovna Shelly°° {prezakoon curaa}
Beba moja {moja seksi čika =)}
Dora {zanimljiva cura xD}

Podigni zid bezbroj godina dug, tako
da nemogu preko da te ne vidim, i
da ne osjetim da za tebe ima još
netko, meni nepoznat.... =)
Nobody would stay interested in me, If I was normal... =)
I will not disturb
I will not go
Just take me back
help me to carry the stone
open your heart
I¨d like to come home...
Život je zanimljiv upravo zbog mogućnosti da se ostvari san...
Nastojim živjeti u sadašnjosti, što je više moguće
bez prošlosti koja blijedi,
bez budućnosti koja prijeti..
...Voljeh je više nego što ima zvijezda na nebu...
Samo par stihova i pjesama.. :(
Mislila sam da poznajem ljude, oči nikad ne lažu.. izgledalo je tako stvarno neke riječi ostaju.. Tako sam umorna .Umorna od same sebe Željela bih da si opet ovdje Da se stisnem pored tebe..
Sve gubi sjaj bez ljubavi
Ispod ovog neba što smo ja i ti
Bez naše ljubavi
Bez prave ljubavi
Sve gubi sjaj bez ljubavi
Ispod ovog neba što smo ja i ti
Bez naše ljubavi
Bez prave ljubavi
Smiješ se, a tužna si
U tvom oku plave vatre plam
Zagrljaja gladna si
Samo ja ih tebi poklanjam
Na ovom svijetu nekog trebaju svi
Al' meni uvijek trebaš samo ti
Sve gubi sjaj bez ljubavi...
Bojiš se al' slaba si
Davnog svjetla trag u srcu tvom
Misliš noćas sama si
Ali ja te čuvam snagom svom
Na ovom svijetu nekog trebaju svi
Al' meni uvijek trebaš samo ti
Sve gubi sjaj bez ljubavi.
Ma šta da želim sve je tako daleko
I sad mi žao sve bih opet ponovo
Najljepšu pjesmu tebi bi pjevao
Hej kamo sreće da sam pjevat mogao
Ptice u bijegu tišina gradi zidove
Zvoni zbogom riječi kazne božje
Te tvoje usne opojne
Još uvijek sanjam kako su me ljubile
Jesen u meni tuguje zašto sanjam čemprese
Moje ceste ne vode nikuda
Jesen u meni caruje, a u tebi proljeće
Ni sunce ne može, ne može kroz oblake
Rano moja hej, s kime sada putuješ
Ma što da bilo, nemoj da mi tuguješ
Najljepšu pjesmu tebi bi pjevao
Hej kamo sreće da sam pjevat mogao
It's the hardest thing I ever have to do,
To walk away from you
When I wanna hold you,
Jos jedno vece tece uzalud
Osluskujem da li ces doci
Oko mene tihi grad,
Mirno je gluho doba noci
Osluskujem
Nitko da glavu digne
Spavaju kako to neobicno zvuci
Sjene sjeku ulice
U moje snove ne moze se uci
Odjekuju koraci
Lagano kroz noc, lagano
Samo tvoji koraci kao zlatni udarci
Pomozi mi da se probudim
Ja sam negdje daleko ja letim visoko
Duboko uvlacim zadnji dim
Uz tebe sam naucio da letim
Sjene sjeku ulice
Poljubi me
Pomozi mi da sletim
Odjekuju koraci
Lagano, kroz noc lagano
Da tužna sam… razočarala sam se u neke ljude, za koje sam mislila da to nikad nije moguće. Ali očito je moguće.. i sada dok te gledam kako hodaš uz mene, a pogled ti je negdje daleko, kako se više ne smijemo zajedno, kako više ne trčimo sa rukom u ruci, kako mi više ne radiš pletenice od kose, plače mi se.. i nadam se da je ovo samo neki ružni san iz kojeg ću se uskoro probuditi..ali još se nisam probudila.. :(
I iako je prošlo dosta od ljeta, iako sam već ajmo reć shvatila da se nemogu vratiti dole, bar ne do sisveta i dalje mi se plače i dere da oću na more. Da oću opet vidjeti, zagrliti i poljubiti svoju malenu. Ne znam zašto osobe koje mi znače mnogo mnogo moraju biti tako daleko. Zašto? Zašto?
I živcira me ova kiša vani. I što moram po toj kiši u školi.. i kako bi moja Monika rekla. Opet će mi se kosa dignuti kako Papugi (iliti Papigi) hehe. =) i Iva je bolesna. Nećuu. I opet nisam popila tabletu ujutro, opet će moji živčaniti.. a to mi se stvarno više neda slušati. Neda mi se ni njih gledat.. kako su tako jebeno sretni jedni uz drugog, a moja ljubav je 300 km od mene.. nije feer.. jbtt. Uff.. idem se negdje isplakat, i molit Boga da će 11 mj doći brzinom svjetlosti, i da će onih par dana što ću biti dole, biti kao cijela viječnost.. uff..
Mašem svima.. ovaj put bez osmijeha.. sada sa suzama u očima..
(jedva čekam da odem sa Ivanom na Opću Opasnost sutra.. i jedva čekam da vidim danas Antonia.. i jedva čekam 11 mj.. tj..6 mj.. xD)
mašem..
Seka i ja smo u postpomorskoj depresiji… =(..
Prisjećamo se Srimarske (ja), Vodiške (i ona i ja) i Prvićke (ona) i plačemo doma.. želimo natrag na moreeee.. ona možda čak i ode sljedeći tjedan, pošto još nema obaveza na faksu,a ja moram čekati 11 mj.. plač. Plač..
I sada gledam svoju sekicu kako leži na krevetu, kako gleda sliku Šibenika iznad kreveta, kako razmišlja o ljudima sa mora i kako jedva čeka da se vrati.. a ja sjedim za kompom, i bacam pogled na svoju stranu zida i razmišljam si: kada će doći taj 11 mj? kada ću opet zagrliti i poljubiti svoju malenu? Kada ću opet biti onako sretna?? =(=(
Volim svoju seku.. užasno smo se zbližile zadnjih par mjeseci.. volim kada je sretna pa kada pjeva po cijeloj kući i kada doletava u sobu i radi neke grimase, a ja se derem da se makne od mene i da je naporna i da će i njoj naći lijeka. Ali ipak volim kada dođe do mene i kada me zagrli onako sestrinski sa nekim zaštitom. . volim kada sam u depresiji i kada joj mogu reći skoro sve što me muči, ali to opet sa neke strane ne koristim često.. ni sama ne znam iz kojeg razloga..
I sada kada obje ležimo na krevetima, stisnute jedna uz drugu, kada pričamo o ljetu i tome kako nam je lijepo bilo hvata nas ta postpomorska depresija (ime je smislila moja sestra xD) i jedva čekamo da se vratimo na more.. ista želja, različiti razlozi =)
Ali da ne mislite da mi je tako loše u Zagrebu, nije..
Zagreb je jako lijep grad, i stvarno su odlični ljudi koji me svaki dan okružuju. Super mi je sa Ivom i Tenom, i dečkima u školi.. super mi je kada pod odmorima trčimo po onim hodnicima i kada se smijemo od uha do uha.. super mi je kada mi Marko iz čista mira dođe i zagrli me, i kaže da mu je stalo do mene.. super mi je kada pod satom sjedim u zadnjoj klupi, kada se izvalim ko prase (kako bi rekla moja profa iz povijesti) na onoj stolici.. volim što mogu birati dali ću sjediti u klupi, ili na podu ( u zadnje vrijeme biram pod xD). volim kada se oglasi zvono za veliki odmor, pa kada svi trčimo van i sjedamo na naše staro poznate ljulje i kada se ja ubijam na njima (zajedno sa Ivom xD).. volim kada Iva i ja trčimo na bus preko one livade i kada ja upadam u svaku rupu.. volim kada uđem sva zadihana (ubrzano dišem, hehe. xD) u bus, i kada sjedam na pod, jer nemam snage da dođem do sjedala… volim kada šećem pored bungee jumpinga (xD) mrakom i kada mi u ušima odzvanjaju najdraži stihovi.. volim Ivanu i to kada je prepadnem da skoro infarkt doživi. (npr danas.. vidim ja nju iz tramvaje kako čeka tramvaj na drugoj strani, izlazim iz tramvaja i guram se među svim onim ljudima.. prelazim tračnice,ne gledam ni lijevo ni desno, samo čujem kako odjednom nešto trubi do mene, okrenem glavu i vidim tramvaj i ljutitog vozača unutra.. xD.. dolazim na drugu stranu i trčim do Ivane. Skačem na nju i derem joj se uho, a ona vrišti jer sam je prepala i viče da nisam normalna i da je skoro infarkt doživila.. hehe hehe.)..
I stvarno mi je lijepo u Zagrebu.. volim se voziti tramvajima i busevima.. i iako u Zagrebu vlada neki neprijateljski odnos među ljudima, ne smeta mi to više.. navikla sam, možda sam čak i ja takva postala.. i stvarno mi ništa ne fali ovdje (osim moje malene), i lijepo mi je sa ljudima ovdje.. i sve ih odreda jako volim i zahvaljujem im se što su uvijek uz mene.. pogotovo moja Ivana koju volim jako jako i ne znam što bih bez nje.. volim te jaje moje. xD..
Ali opet Srima je Srima.. nebi mi ništa falilo da odem dole na još kojih mjesec dva.. da opet sjednem sa malenom na one naše kamene, da upalimo naše depresivne pjesme, da gledamo one bove kako se ljube, i da brojimo zvijezde.. nebi mi ništa falilo da još jednom sjednem na moj mol gdje se uvijek kupam i da još jednom stavim noge u more.. nebi mi ništa falilo da još malo slušam i trpim Marka.. koji je stvarno okej dečko, samo što me ponekad stvarnoo zna naživcirati.. ali opet, i njega volim na neki način.. i ne Mateja, ne na onaj način na koji ti misliš.. hehe.. nebi mi ništa falilo da još jednom sjednem u Duje i naručim nes od čokolade i da gledam more preko puta i Prvić.. i tužno je što ove godine ni jednom nisam bila na Prviću, a stvarno sam htjela iči.. ali sljedeće godine a možda čak i na sisvete idem na Prvić.. hehe..
I sada gledam na sat i živčanim jer već je 16 h, a ja imam toliko toga za učiti.. kmee.. ali budem ja to.. ove godine sokolica mala rastura.. hehe.. i čak sam danas dobila pohvalu od profesorice iz njemačkog.. postajem švabica.. ili ne?? Hehe..
Iđem se primiti učenja.. prvo knjigovodstvo prepisati, onda matišu vježbati pošto sutra pišemo neki test, i onda.. hm hm.. robu naučiti.. jer i to se javljam sutra.. =)
Šaljem svima velike puseke.. i zagrljaje..
A tebi malena: faliiš mi jako jako.. i jedva čekam da mi se vratiš i da se čujemo..šaljem ti najveće puse i zagrljaje.. volim te najviše.. =)
(raspjevana sam.. )
… Daleko sam od tebe, nek te to ne boli. Znaj da moje srce samo tebe voli.
Nemoj tugovati, niti suze liti. Znaj da si moj život i uvijek ćeš biti.. !!
Umorna sam od života, od borbe oko nekih ljudi. Neda mi se više ustajati ujutro, neda mi se oblačiti. Najrađe bi se cijeli dan prešetavala po kući u piđami i sa raščupanom kosom. Neda mi se otvarati usta i pričati nešto što ionako nije istina. Neda mi se objašnjavati što mi je, jer vrlo malo njih uopće i može razumijeti što mi je.
Neda mi se ići van sa Ivanom i smiješiti se i pričati o onom savršenom vikendu koji je prošao dok sam rekla keks.. neda mi se gledati one odurne profesore u školi, koji misle da su netko i nešto, i da su najpametniji na cijeloj planeti.. neda mi se slušati i gledati Kristiana pod satom. živcira me.. i to jako. Zašto ja moram sjediti pored njega? Zašto nemože na sekundu šutiti? Zašto postavlja neka pitanja na koja smo već dali odgovor? zašto me mora škakljati dok pišem nešto? Zašto? Zašto? I hiljadu tih zašto?
I zašto svi umiru? Zašto je marko ostao bez tate. Bez osobe koja mu je značila sve. Zašto je ivan bio u komi? Zašto je matej postao takav kakav je postao? Zašto ljudi nemogu biti ono što jesu? Zašto se ljudi mijenjaju kao što se mijenja vrijeme vani?
Živcira me to. jako.
I najrađe bi sada plakala i vikala po kući. Ali neću. Jer znam da će onda Mateja upasti u sobu i početi sa svojim pitanjima, na koja ću se ja kao i svaki put pokušati izvući. I zašto Kristina mora ići na svjetsko u Uzbekistan? Zašto tako daleko? I iako govorim okolo da će to brzo proći i da ću izdržati, dobro znam da neću. Jer nemogu više. Jedina je osoba (uz ivanu) kojoj mogu doći u bilo koje doba dana i noći i plakati joj i reći joj što me muči.. a sada tih 10 dana? Tko zna što će biti sa mnom.. tko zna gdje ću završiti.. i nemogu podnjeti činjenicu da se nećemo čuti 10 dana. Oprosti ali nemogu..
.. Da si mi tu, to je sve što meni treba. U svakom si snu, ti si meni došla kao dar sa neba. Daj mi malo, a ja ću tebi dati sve…
pravit ćemo se da ono gore nisam ja pisala. Pravit ćemo se. To mi dobro ide.
Jer ipak, ja sam najsretnije biće ikada. Imam sve. Imam divnu obitelj, krov nad glavom, divne prijatelje. Moglo bi se reći da imam sve što mi treba.. pa da. Ja sam sretna..
K vragu.. maska polako opada.. sve pada u zadnje vrijeme..
Tu stavljam točku. I kažem: letim dalje. Nadam se u bolje sutra..
Pošto će ovaj post čitati jedna osoba prije spavanja, pa da ga onda posvetim samo njoj, i nikome više.. =)
Dani prolaze, sekunde otkucavaju, a ja iz sekunde u sekundu samo tebe želim. ti si taj sastojak koji meni treba za sreću..
Ležim na krevetu i stalno iznova slušam isti cd. Nije me briga što znam sve pjesme napamet, i što znam koja pjesma slijedi nakon ove što svira, sve te pjesme me podsjećaju na tebe i na vrijeme kada smo bile zajedno. Kada nas je razdvajalo par metara i minuta hodanja..
** volim te**
u ovih par tjedana koliko sam u Zagrebu nikako da se naviknem da te više nemam pored sebe. Nikako da se naviknem da je gotovo ljeto, da nema više naših ležanja na plaži i slušanje tvojih depresivnih pjesama. Fališ mi.. nemoguće jako.. fali mi tvoj osmijeh da uljepša moj tmuran dan. Fali mi tvoj glas da pruži mekoću mom danu. Fališ mi ti, i tvoj zagrljaj u kojem se osjećam sigurno i posebno.
Svaku večer sanjam o tome kako ćeš izviriti odnekud, kako ćeš dotrčati do mene i zagrliti me. I kako ću ja vrištati od sreće, ali nikako da dođe taj dan.. i svaki dan započinjem sa nekom nadom, a završava sa nekim razočarenjem. Ali nada umire posljednja, pa možda i taj dan dođe..
I sada kada se bliži ovaj vikend, osmijeh na mome licu se pojavljuje iz sekunde u sekundu. I nemogu dočekati taj dan kada ću hodati prema Šalati i znati da me ti tamo čekaš. I nemogu dočekati dan, kada ću trčati prema tebi i skočiti ti u zagrljaj i ljubiti te i grliti dok mi ne postane snage. Oh kako jedva čekam.
Moja školska klupa je jedna velika uspomena na ljeto.. u svakom kutku te klupe je ispisano tvoje ime i uokvireno.. i smiješak je odmah na licu kada ugledam to lijepo ime kako krasi tu ružnu klupu.. =)
** volim te**
i sada dok smišljam što ću dalje napisati, gledam tvoje slike na mome zidu.. i stvarno si moja seksi čika. =)..
i znaj, koliko god daleko bila, ti si uvijek broj 1 u mome životu..ti si osoba koju volim najviše na svijetu, i bez koje moj život nebi bio život, već jedna velika patnja.. volim te najviše na svijetu.. zapamti to. =)
inspiraciju polako gubim.. tako da je bolje da stanem. Valjda si dobila nešto za čitanje prije spavanja. Hehe..
i za kraj ću ti reći samo ovo:
* Pobjeći sada od svega želim, da ovaj tren sa tobom dijelim*
volim te najvišee na svijetuuu.. faliiiš miii., =(
.. morala sam ovaj post posvetiti osobi koja mi nemoguće jako znači..
vama ostalima poručujem ovo:
dobro sam, živa jesam, i dalje hodam ovim svijetom. Škola je počela, i iskreno nije mi nešto žao.. sve je okej trenutno u mome životu. =)
živim za ovaj vikend kao što ste vjerojatno i zaključili iz gornjeg dijela posta.. =)
ja ću vam se vjerojatno javiti kada prođe malo vremena.. moram se primiti knjige i podići ocjene tako da.. =)
ostavljam vam svima osmijeh, i šaljem vam svima puseke, i zagrljaje.
Zna se kome posebno.. =)