Samo par stihova i pjesama.. :(

Mislila sam da poznajem ljude, oči nikad ne lažu.. izgledalo je tako stvarno neke riječi ostaju.. Tako sam umorna .Umorna od same sebe Željela bih da si opet ovdje Da se stisnem pored tebe..

Sve gubi sjaj bez ljubavi
Ispod ovog neba što smo ja i ti
Bez naše ljubavi
Bez prave ljubavi
Sve gubi sjaj bez ljubavi
Ispod ovog neba što smo ja i ti
Bez naše ljubavi
Bez prave ljubavi

Smiješ se, a tužna si
U tvom oku plave vatre plam
Zagrljaja gladna si
Samo ja ih tebi poklanjam
Na ovom svijetu nekog trebaju svi
Al' meni uvijek trebaš samo ti

Sve gubi sjaj bez ljubavi...

Bojiš se al' slaba si
Davnog svjetla trag u srcu tvom
Misliš noćas sama si
Ali ja te čuvam snagom svom
Na ovom svijetu nekog trebaju svi
Al' meni uvijek trebaš samo ti

Sve gubi sjaj bez ljubavi.

Ma šta da želim sve je tako daleko
I sad mi žao sve bih opet ponovo
Najljepšu pjesmu tebi bi pjevao
Hej kamo sreće da sam pjevat mogao

Ptice u bijegu tišina gradi zidove
Zvoni zbogom riječi kazne božje
Te tvoje usne opojne
Još uvijek sanjam kako su me ljubile
Jesen u meni tuguje zašto sanjam čemprese
Moje ceste ne vode nikuda
Jesen u meni caruje, a u tebi proljeće
Ni sunce ne može, ne može kroz oblake

Rano moja hej, s kime sada putuješ
Ma što da bilo, nemoj da mi tuguješ
Najljepšu pjesmu tebi bi pjevao
Hej kamo sreće da sam pjevat mogao

It's the hardest thing I ever have to do,
To walk away from you
When I wanna hold you,

Jos jedno vece tece uzalud
Osluskujem da li ces doci
Oko mene tihi grad,
Mirno je gluho doba noci
Osluskujem
Nitko da glavu digne
Spavaju kako to neobicno zvuci
Sjene sjeku ulice
U moje snove ne moze se uci
Odjekuju koraci
Lagano kroz noc, lagano

Samo tvoji koraci kao zlatni udarci
Pomozi mi da se probudim
Ja sam negdje daleko ja letim visoko

Duboko uvlacim zadnji dim
Uz tebe sam naucio da letim
Sjene sjeku ulice
Poljubi me
Pomozi mi da sletim
Odjekuju koraci
Lagano, kroz noc lagano

Da tužna sam… razočarala sam se u neke ljude, za koje sam mislila da to nikad nije moguće. Ali očito je moguće.. i sada dok te gledam kako hodaš uz mene, a pogled ti je negdje daleko, kako se više ne smijemo zajedno, kako više ne trčimo sa rukom u ruci, kako mi više ne radiš pletenice od kose, plače mi se.. i nadam se da je ovo samo neki ružni san iz kojeg ću se uskoro probuditi..ali još se nisam probudila.. :(

I iako je prošlo dosta od ljeta, iako sam već ajmo reć shvatila da se nemogu vratiti dole, bar ne do sisveta i dalje mi se plače i dere da oću na more. Da oću opet vidjeti, zagrliti i poljubiti svoju malenu. Ne znam zašto osobe koje mi znače mnogo mnogo moraju biti tako daleko. Zašto? Zašto?

I živcira me ova kiša vani. I što moram po toj kiši u školi.. i kako bi moja Monika rekla. Opet će mi se kosa dignuti kako Papugi (iliti Papigi) hehe. =) i Iva je bolesna. Nećuu. I opet nisam popila tabletu ujutro, opet će moji živčaniti.. a to mi se stvarno više neda slušati. Neda mi se ni njih gledat.. kako su tako jebeno sretni jedni uz drugog, a moja ljubav je 300 km od mene.. nije feer.. jbtt. Uff.. idem se negdje isplakat, i molit Boga da će 11 mj doći brzinom svjetlosti, i da će onih par dana što ću biti dole, biti kao cijela viječnost.. uff..
Mašem svima.. ovaj put bez osmijeha.. sada sa suzama u očima..

(jedva čekam da odem sa Ivanom na Opću Opasnost sutra.. i jedva čekam da vidim danas Antonia.. i jedva čekam 11 mj.. tj..6 mj.. xD)

mašem..