let's run away...i'll take you there
noćas je svijet posve drugačije mjesto
i na dlanu ponovno nosim
anđele i zvijezde
noćas pronalazim
svoja davno izgubljena krila
na dnu ormara
zamotana u bijeli papir
kao nova
ima smisla
prepreke
barikade
neosvojive tvrđave
nestaju kao potezom čarobnog štapića
nebo plače od sreće i sveopćeg sjaja
zaboravljam što je bilo
moj život čeka na mene
poletjet ću još noćas
ali ne sama
ovoga puta ne
limerance
živim
a ne živim
ja sam pomalo nestalna
i pomalo čudna
pomalo zaboravljena...
znam da se vidi:
mrtvilo je sastavni dio moje pojave
žalost je utisnula poljubac na moje usne
onim žarom kojim si ti to propustio učiniti...
možda me i žale
prije sam bila dobra i lijepa
a sada im nehotice dajem sve manje razloga
da me vole
tvrdoglava sam i radije šutim
više nemam volje
za monologe i dijaloge
(nije li sve ionako otišlo k vragu?)
nekoga bol ojača
ali moja je već
odavno prešla svaku granicu i mjeru
i učinila se besmrtnom
ne razumiju
što to znači voljeti
do ludila
destruktivno
opsesivno
voljeti i mrziti
sve istodobno
a razumiješ li TI?...
...
možda si me pogledao jučer
a možda i nisi...
zar je uopće važno?
ti živiš
a ja sam pomalo sjenovita...
(kao da sam već jednom nogom
zakoračila na Drugu Stranu)
možda jednom uvidiš
možda
"mi se mijenjamo kao lišće." (V. Parun)
...i znam da će jednom znati
baš onako kako jest, kako je oduvijek bilo
moju istinu
koju sam otkrila u beskrajnim
besanim noćima
ne, ne plaši me njegova trenutna odsutnost
niti to što neka druga misli da ga ima
(jednom će ipak znati!)
mene plaši tek
slutnja...
pitanje je
gdje ću ja
tada
biti...
"raspinje me nemir;kako da kažem tu riječ ž i v o t, u toj tišini, gdje slušaju mrtvaci?"(V.Parun)
nikad više neću voljeti
obećavam si nijemo
sanjala sam te noćas
sve vrijeme svjesna...da je samo san
s prvim trakom svjetlosti
nestao si u kaotičnom akvarelu
razlivene boje natopile su moj
jastuk
suzama
hoće li ova tuga ikada proći?
pitam se već stoljećima
posljednji bijeli leptiri lepršaju
ususret bijelim oblacima
jesen se polako šulja mojim dvorištem
prosipajući suho lišće
po mojim sjećanjima
treća jesen, moja ljubavi...
znaš li da je moje srce
to vjetrom nošeno zlatno lišće
što ti ulijeće u sobu kroz otvorene prozore?
nikad više neću voljeti, budi siguran
moje srce već stoljećima spava
ispod preranih mrazeva
at sweet night you are my own
noć kao i sve ostale
ne spavam
na zidovima se smješkaju
neodsanjani snovi
zatvaram oči
pružam ruke i grlim
nekog nevidljivog
obasipam ga poljupcima
koje već dugo
čuvam za tebe
...
farovi nekog zalutalog automobila
na trenutak
probijaju mrak u sobi
samo na trenutak vidim lice
stranca u noći...
... i ima tvoje oči
