limerance
živim
a ne živim
ja sam pomalo nestalna
i pomalo čudna
pomalo zaboravljena...
znam da se vidi:
mrtvilo je sastavni dio moje pojave
žalost je utisnula poljubac na moje usne
onim žarom kojim si ti to propustio učiniti...
možda me i žale
prije sam bila dobra i lijepa
a sada im nehotice dajem sve manje razloga
da me vole
tvrdoglava sam i radije šutim
više nemam volje
za monologe i dijaloge
(nije li sve ionako otišlo k vragu?)
nekoga bol ojača
ali moja je već
odavno prešla svaku granicu i mjeru
i učinila se besmrtnom
ne razumiju
što to znači voljeti
do ludila
destruktivno
opsesivno
voljeti i mrziti
sve istodobno
a razumiješ li TI?...
...
možda si me pogledao jučer
a možda i nisi...
zar je uopće važno?
ti živiš
a ja sam pomalo sjenovita...
(kao da sam već jednom nogom
zakoračila na Drugu Stranu)
možda jednom uvidiš
možda
17.09.2006. u 00:52 |
14 Komentara |
Print |
# |
^
| < |
rujan, 2006 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
|
1 |
2 |
3 |
| 4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
| 11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
| 18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
| 25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari da/ne?
Opis bloga
mračna šuma... bez puteva...bez pravila...trnje...čudovišta...i zvijezde...
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
angel in dark
Ja ne sanjam o sreći,
no ne sumnjam o sreći.
Gle ovoga dvojstva i trojstva moga:
ima u meni i tmine,
no ima u meni vedrine
i moja divna sloga.
(T.Ujević, Zapis na pragu)
Ja sam žena što je pala
pod đavolje jedno tijelo
i sve mu je gola dala
sve što bješe - biće cijelo.
(J.Polić Kamov, Vitlaj duše)
Ja ljubim bol i patnju i gorčinu
u živoj rani.
A zaborav ću ljepši nać u vinu,
neg u - nirvani.
(J. Polić Kamov, Strast bitka)
Sobica ko mala kutija od papira
puna uzdaha i jesenskih boja.
Gramofon mjesto dragog srce mi dira.
O za kog je rudila mladost moja?
Prosnivani svirač zlatnih žica
ranim se buđenjem ko magla raspline;
kad će doći onaj koji će sa lica
mrtvačku prašinu ljubavlju da skine?
Il možda ću i ja ko i moje druge
kraj pobjesnjelih strojeva propadat u tmine,
i jednoga dana, slomljena od tuge,
kroz prozor se potkrovlja survat u dubine.
V. Vlaisavljević, Nikad nasmijana