abyssum
sama na autobusnoj stanici
na Gundulićevoj
rijetko kad nasmijana
uvijek s teškim mislima
prisutnim u tim smeđim očima
nježnija nego što misle
(plače poskrivećki, isključivo u svoja četiri zida)
koga to uvijek iznova čeka(nikako ne dočekavši)?
ritual (koji) ponavlja već godinama
asfalt pjevuši pod njenim koracima
(život na visokoj peti, ali možda i nije tako kako izgleda?)
vjetar joj podiže suknju, ruga se njenoj strogosti
preozbiljna, distancom prikriva
stvaran broj svojih godina
mrzi kad joj kažu da je lijepa
(indiferentnošću prikriva uzrok svojih nevolja)
ona voli, ali se ne nada (o, ne! više ne)
ona pati, ali nikome ne priča
možda i piše pjesme
znajući da ih onaj kome su namijenjene
nikada neće pročitati
svjesno okreće glavu na drugu stranu
kad ga slučajno susretne u gradu
(pogotovo kad nije sam)
ona ga štedi
zauzvrat ne traži ništa
(nova obećanja, isprike i zakašnjenja?)
a možda će ga voljeti još tisuću godina
možda će se zaljubiti u njega uvijek iznova
svaki put kad ga slučajno susretne u gradu.
možda će ga nastaviti čekati na autobusnoj stanici
zamišljena, turobna...
(ne bi li naišao slučajno i povezao je kući
dok kiši?)
ne zna.
zna samo da bus, za razliku od njega,
uvijek dolazi na vrijeme
točno u osam i petnaest.
ibis, redibis(?)
ne znam odakle ova ljubav
što traje i traje
ne znam
još ne znam
krenuti dalje
možda čak ni ne želim, priznajem
navikla sam voljeti ga
navikla sam voljeti
tu svoju naviku
da ga volim
"po ležaju svome u noćima
tražila sam
onoga koga ljubi duša moja
tražila sam ga, ali ga nisam našla
ustat ću dakle i optrčati grad
po ulicama i trgovima tražit ću
onoga koga ljubi duša moja:
tražila sam ga, ali ga nisam našla"
jer ne znam, više ne znam
gdje je
kamo je zamaknuo
utihnuo
nestao
ne znam, više ne znam
tko je
što je to od njega postalo
ali ga... volim
iako uvijek samo odlazi
zaustavite ga, ljiljani!
prišapnite mu riječi ljubavi
sve one što sam ih pokopala
duboko u sebi
zaplašena njegovim odlukama
njegovim nečitljivim očima
kažem da ga volim,
a nisam mu to doviknula
glasno i prkosno
dok je odlazio tisuću i prvi put
spuštene glave(po prvi put)
prema nekoj dalekoj budućnosti
meni nepoznatoj
"ostala sam bez daha kad je otišao
tražila sam ga, ali ga nisam našla
zvala sam ga, ali nije se odazvao."
nekad sam i ja bila cvijet šaronski,
ljliljan u dolu...
sada cvjetaju drugi
koje zaklinjem:
ako vide dragoga mog
nek mu prišapnu samo
da sam bolna od ljubavi
my dark
nebo je noćas tako umorno
a i ja sam umorna od svojih pjesama
dok čekam nemoguće
netaknuta
svilenkastim trakom prolaznosti
niti mračnim slutnjama...
u daljini zavijaju psi
i pruge tuguju za odlazećim vlakovima
u mojoj kosi
prikriven
dah prve jeseni
stojim i tajim...dosljedna svojoj
nevolj(enost)i
vrti mi se u glavi
dok se naginjem preko ruba
nesigurna
i gledam
na stakleni svijet snova
sve tako čisto i sveto
znam da se nikada nisam uklapala
nikada me neće povući za sobom
da zajedno pregazimo zlatne poljane
u jednom zlatnom ljetnom zalasku
ne, neće
neće saznati kakve su mi sada oči
(ponori izgubljenog sjaja)
samo da još pepelom pospem svoju kosu
nisam bila dostojna dostojnog kraja
