abyssum
sama na autobusnoj stanici
na Gundulićevoj
rijetko kad nasmijana
uvijek s teškim mislima
prisutnim u tim smeđim očima
nježnija nego što misle
(plače poskrivećki, isključivo u svoja četiri zida)
koga to uvijek iznova čeka(nikako ne dočekavši)?
ritual (koji) ponavlja već godinama
asfalt pjevuši pod njenim koracima
(život na visokoj peti, ali možda i nije tako kako izgleda?)
vjetar joj podiže suknju, ruga se njenoj strogosti
preozbiljna, distancom prikriva
stvaran broj svojih godina
mrzi kad joj kažu da je lijepa
(indiferentnošću prikriva uzrok svojih nevolja)
ona voli, ali se ne nada (o, ne! više ne)
ona pati, ali nikome ne priča
možda i piše pjesme
znajući da ih onaj kome su namijenjene
nikada neće pročitati
svjesno okreće glavu na drugu stranu
kad ga slučajno susretne u gradu
(pogotovo kad nije sam)
ona ga štedi
zauzvrat ne traži ništa
(nova obećanja, isprike i zakašnjenja?)
a možda će ga voljeti još tisuću godina
možda će se zaljubiti u njega uvijek iznova
svaki put kad ga slučajno susretne u gradu.
možda će ga nastaviti čekati na autobusnoj stanici
zamišljena, turobna...
(ne bi li naišao slučajno i povezao je kući
dok kiši?)
ne zna.
zna samo da bus, za razliku od njega,
uvijek dolazi na vrijeme
točno u osam i petnaest.
