Napomena: neke slike objavljene uz postove našla sam na Webu; naveden je izvor ili je sama slika link do stranice s koje je preuzeta. Prepozna li tko svoje djelo,
neka zna da ga ne prisvajam i ne podmećem kao svoje.
Volio bih da me voliš
da budem cvijet u tvojoj kosi.
Ako si noć, ja ću biti zora
i bljesak svjetlosti u rosi.
Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma.
Ako si izvor, i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.
Onako usput
27.09.2012., četvrtak
U posljednje vrijeme stalno nešto tražim. Da, znam, znam, svi mi nešto tražimo. Ali, ne mislim na traženje u onom, da prostite, metafizičkom smislu.
Hoću reći da stvarno (najstvarenije) stalno nešto tražim. Mobitel, ključeve, kojekakve papire, čak i čašu (maloprije sam tražila gdje sam – onako usput – ostavila čašu).
Jučer sam po cijelom dvorištu tražila ključeve. Pretražila putanju kojom sam hodala, gledala okolo-naokolo po travi. I skoro optužila psa da ih je odnio. I kad sam već sam došla na ideju da bi trebalo staviti onaj nekad popularni privjesak koji se na zviždanje oglašava zvukom, na kraju sam sve našla na klupi na kojoj sam ostavila – onako usput.
O mobitelu da i ne govorim. Ali, hajde, njega je koliko-toliko lakše locirati po zvuku.
Međutim, stvar je u tome što mnogo puta pospremim negdje nešto ili učinim - onako usput. I onda se pitam – gdje sam ostavila? Gdje sam to vidjela? Jesam isključila peglu, kabel za laptop, aparatić za obranu i zaštitu od komaraca, uglavnom, sve nešto zapaljivo, a meni zaboravljivo. Dobro, naočale nisu zapaljive, ali i njih katkad zametnem. Naravno, ostavim ih negdje - onako usput.
Mnoge takve radnje obavim točno tako – usput - mehanički, gotovo nesvjesno, a onda kad u nekom trenutku zastanem i razmislim, više nisam sigurna jesam li to učinila ili gdje sam što ostavila.
Ne moram ni reći da je bilo situacija kad sam se morala vraćati na mjesto "zločina" i provjeriti.
I sve to još nekako kad su stvari u pitanju...
Problem je to veći kad prijeđem na susrete s ljudima. Nekako mi baš ne ide uvijek pamćenje svih lica. A neka me zbune tako da više ne znam jesmo li se sreli ili mi se to samo učinilo. U tom slučaju, zaista mislim da se treba vratiti na mjesto "zločina".
Ili ću morati početi uzimati nešto za bolje pamćenje? Ginko? Antisklerin, možda?
Ipak, ne treba se tako olako odreći zaborava...
Ima dana kad me na neobičan način ponesu neka čudesna krila isprepletena nitima snova, želja, osjećaja...
Ne znam tome razlog i nekad mi se čini da je to samo skrivena luka mašte u koju se sklanjam u vremenu kad stvarnost postane zaglušujuće bučna ili zatupljujuće bezlična.
Možda je to samo najobičniji bijeg od stvarnosti, privremena kulisa, zastor šarenih boja, ali taj maleni svijet odzvanja ritmovima srca, iskricama smijeha, toplinom duše...
U takvim trenucima čini se da sretne misli putuju do sasvim neslućenih daljina, da povezuju ljude, ostvaruju snove preplićući zagonetne niske od zvjezdanih perla.
I mislim... šašavo je! Zamišljam, maštam, sanjarim i smiješim se kao zaigrano dijete.
I pitam se... nije li to nemoguće?
A onda ponovno usmjerim pogled u plavetni odsjaj nebeskog svoda. Pa zažmirim. I sjetim se.
Sjetim se što sam željela. I mislila – nemoguće...
Ipak, ostvarilo se. Osvrnem se i ne zaboravljam: Pazi što želiš, moglo bi se i ostvariti.
Ako je sve to samo utjeha snova ili ugodan zagrljaj mašte, ako su ostvarene želje samo usputan splet podudarnosti ...svejedno... i da se ponovno nađem na istoj stazi, prošla bih njome. Zato se ne bojim iznova sanjati, ponovno letjeti. A nije nemoguće... nije nemoguće...
Nasumično pregledavajući kojekakve internetske članke, odjednom sam se zatekla u nedoumici o vremenu i prostoru... zbunjena i izbezumljena prvo sam pomislila da s mojim računalom nešto nije u redu kad pokazuje da je danas 13. rujna 2012.
Vragu daj suvremenu tehniku! Gdje mi je kalendar? Obični kalendar, kalendar vulgaris s fotografijama gradskih veduta, prirodnih ljepota, jestivih i nejestivih gljiva. Ne mogu naći kalendar!
Da nekoga nazovem? Samo da mi potvrdi da je danas 1. travnja i da se, kao i obično, objavljuju kojekakve slane i neslane šale i pošalice, ma kako neukusne bile. A možda je sve djelo nekog hakera šaljivdžije s uvrnutim smislom za humor?
Kud ide ovaj svijet? I čitam dalje: Huligani su širom Srbije izdali saopštenje u kojem se unapred izvinjavaju ako tokom narednih nedjelja pretuku neku osobu za koju pomisle da je gej, a kasnije se ispostavi da to ipak nije bio.
Huligani će u ophodnji ulicama procjenjivati tko bi mogao biti gej pa će isprebijati gdjekojeg sumnjivca. U saopštenju postoji i naputak za građane – koju i kakvu odjeću trebaju izbjegavati da ne bi bili zabunom napadnuti.
Karikiran tekst, u komentarima piše da je riječ o parodiji kojom se oslikava stanje svijesti u suvremenom društvu. A zastrašujuće je koju dimenziju poprima devijacija u suvremenom društvu.
Ne pišem to zato što mislim da je riječ samo o nekom tamo drugom društvu, o susjednoj državi, nego zato što imam osjećaj da je posvuda postalo uobičajeno sijati strah i mržnju, a mehanizam društvene obrane i zaštite ne radi, kao da je netko objesio natpis - na masnom papiru istrošenim flomasterom i nevještim rukopisom piše: kurcšlus.
Danas su odlučili harati ulicama i nasumično mlatiti građane jer im smetaju homoseksualci, tko zna tko će sutra biti na redu i gdje. Po onoj narodnoj: Što vidiš u susjeda, nadaj se i u svom dvorištu.
Najgore od svega – suvremeno društvo kao da je postalo nemoćno protiv najrazličitijih oblika devijacije. Ili je i to "normalna i očekivana pojava ove naše ljudožderske epohe" - kao u Kiklopu?
U vrijeme sveopće krize i sekscesije, gospodarske impotencije i ostalih "darova" duha kapitalizma, primjećujem i neke pozitivne pomake i vesele me iskričave ideje ljudskog duha. Ne znam je li to zato što sam se više okrenula promatranju takvih primjera ili je to zaista neka čudesna pozitivna nuspojava ovih kokuznih vremena.
Kako god bilo, primjećujem da se pojavilo puno kreativaca koji su oživotvorili svoje ideje, pokrenuli male radionice u kojima caruje mašta i nastaju različiti proizvodi: nakit, odjeća, torbice, novčanici i još mnogo toga što se može razgledati i na internetskim stranicama, a onda i kupiti. Sjajno je kad se pokaže da u svijetu mašte nema krize, a domišljati ljudi dokažu da se dobra ideja i kreativnost mogu i unovčiti.
Sviđa mi se i ideja povratka prirodi, odmak od gradske sredine, odmak od ljudi koji žive barem tri života, jedan svoj i dva dobrosusjedska. Kako rekoh, ako u kriznim vremenima već nedostaje novca, mašta ne presušuje, a ideja uvijek ima, kakve god one bile. Budući da nisam vična dizajniranju i bojim se da bi moje kreacije bile previše apstraktne, jedino se riječima donekle služim, a i fotoaparatom – po onoj narodnoj da i slijepa koka katkad kljucne pravo zrno. Osim toga, danas svi znaju pisati i fotografirati, tako da i ja volim biti dio ekipe.
Nemam talent koji bih mogla unovčiti. Posao koji radim polako (ali sigurno) ulazi u fazu u kojoj me zabrinjava uzlazna putanja krivulje na grafikonu frustracija. I (ne) mogućnosti koje se pružaju.
A nekad mi jednostavno dođe da se odmetnem k'o Grizli Adams. Da odem živjeti u neku drvenu kućicu okruženu netaknutom prirodom i gdjekojim dobronamjernim Indijancem (dobro, ne mora baš biti Indijanac).
Sve to tako lijepo izgleda dok ne počnem malo dublje razmatrati... Da, trebala bi mi struja. Ne trebam televizor, ali... priključak na internet... Lijepo bi bilo da je ta kućica negdje na pitomu obronku kakve planine, da je to slikovito i bajkovito mjestašce. Ali... nedostajalo bi mi more. Bolje bi bilo na kakvom otočiću, sigurno je sigurno. Doduše, na otoku nema grizlija, ali našla bi se kakva zamjenska beštija. Osim toga, povela bih i svog psa.
Valjalo bi uzgajati biljke i životinje, živjeti s prirodom i od prirode. U miru, tišini, ljepoti i jednostavnosti lakoće postojanja. Jedino ne znam odakle pribaviti novac za život, sumnjam da čak i na takvim mjestima ljudi žive od robne razmjene, a ni u HEP-u nisu baš tako romantični i sentimentalni da ne bi slali račune za struju. A pitanje je i jesu li gledali Grizlija Adamsa.
Što ako me zaboli zub? Ili mi zatreba veterinar? Mislim – ne meni, životinjama. Dobro, ne bih živjela na kraju svijeta niti sasvim odsječena od civilizacije. A morala bih plaćati i zdravstveno osiguranje.
Nemam dionice da mogu živjeti od dividende. Nemam oročenu lovu da mogu živjeti od kamata. Nisam dobila na lutriji... a možda bih trebala početi igrati? Pa, ako dobijem... napuštam sve. Samo moram uplatiti listić.
Ma, ne možeš danas biti ni Grizli Adams... tako jednostavno.
Mislim da nakon svih godina bloganja dosad još nisam pisala o svojoj ovisnosti. S vremenom sam nekako uspjela ukrotiti taj ovisnički odnos pa sam postala samo povremeni konzument. No, priznajem, ta mi je tvar i dalje jednako neodoljiva. Danas sam se sjetila kolike su se rasprave vodile o njezinim svojstvima; koje su dobre, koje loše strane, je li ljekovita...
Sjajna je činjenica to što suvremena znanost iz dana u dan dolazi do novih spoznaja, dobrih i korisnih za sve nas; proširuju se i produbljuju dosadašnja istraživanja… Mnogo je dobrih vijesti koje stižu s raznih znanstvenih područja. Pritom ne treba biti istraživački Sherlock Holmes, informacije o novim spoznajama danas su lako dostupne. Ali znam da je Sherlock imao svoj porok pa – priznajem, imam i ja. Doduše, nije ni približno sličan njegovu, ali pruža bogatstvo užitaka i širok raspon okusa.
Strašno volim čokoladu. Problem je u tome što su se uživanju u čokoladi obično pripisivale nezgodne popratne pojave kao što su – višak kilograma, problemi s tenom, karijesom… No, ništa od navedenog nije me spriječilo da se odam čokoladnim užicima.
A onda su došle i dobre vijesti. Pravi kopernikanski obrat o čokoladi. O, divna znanosti! Čokolada je dobra za pamćenje, dobra je za srce, za arterije, dobra je protiv stresa, za dobro raspoloženje; čokolada se danas koristi i u kozmetičkim tretmanima – kao hrana za kožu a uporabljuje se i u tretmanima protiv celulita… Hm… jesam li štogod zaboravila… ah, da! Čokolada je i afrodizijak!
Što je ono bilo loše o čokoladi? Višak kilograma? Istina, kalorična je. Isto kao što su kalorične i mnoge druge delicije. To samo znači da te kalorije treba negdje potrošiti. Višak kilograma ne nakuplja se samo i isključivo zbog čokolade. Karijes? Danas postoje vrlo učinkovita sredstva za borbu protiv karijesa, među kojima i dalje prednjači redovit odlazak zubaru. Njega kože… pa treba je njegovati čokoladom, zar ne? U čokoladi treba uživati. A sad odoh jesti čokoladu! Danas je Svjetski dan čokolade.
I kad sam već sam došla na ideju da bi trebalo staviti onaj nekad popularni privjesak koji se na zviždanje 
oglašava zvukom, na kraju sam sve našla na klupi na kojoj sam ostavila – onako usput. 
