Marketing
Onako usput
U posljednje vrijeme stalno nešto tražim. Da, znam, znam, svi mi nešto tražimo. Ali, ne mislim na traženje u onom, da prostite, metafizičkom smislu.
Hoću reći da stvarno (najstvarenije) stalno nešto tražim. Mobitel, ključeve, kojekakve papire, čak i čašu (maloprije sam tražila gdje sam – onako usput – ostavila čašu). 
Jučer sam po cijelom dvorištu tražila ključeve. Pretražila putanju kojom sam hodala, gledala okolo-naokolo po travi. I skoro optužila psa da ih je odnio. 
I kad sam već sam došla na ideju da bi trebalo staviti onaj nekad popularni privjesak koji se na zviždanje 
oglašava zvukom, na kraju sam sve našla na klupi na kojoj sam ostavila – onako usput. 
O mobitelu da i ne govorim. Ali, hajde, njega je koliko-toliko lakše locirati po zvuku.
Međutim, stvar je u tome što mnogo puta pospremim negdje nešto ili učinim - onako usput. I onda se pitam – gdje sam ostavila? Gdje sam to vidjela? Jesam isključila peglu, kabel za laptop, aparatić za obranu i zaštitu od komaraca, uglavnom, sve nešto zapaljivo, a meni zaboravljivo. Dobro, naočale nisu zapaljive, ali i njih katkad zametnem. Naravno, ostavim ih negdje - onako usput. 
Mnoge takve radnje obavim točno tako – usput - mehanički, gotovo nesvjesno, a onda kad u nekom trenutku zastanem i razmislim, više nisam sigurna jesam li to učinila ili gdje sam što ostavila. 
Ne moram ni reći da je bilo situacija kad sam se morala vraćati na mjesto "zločina" i provjeriti.
I sve to još nekako kad su stvari u pitanju...
Problem je to veći kad prijeđem na susrete s ljudima. Nekako mi baš ne ide uvijek pamćenje svih lica. A neka me zbune tako da više ne znam jesmo li se sreli ili mi se to samo učinilo. U tom slučaju, zaista mislim da se treba vratiti na mjesto "zločina". 
Ili ću morati početi uzimati nešto za bolje pamćenje? Ginko? Antisklerin, možda?
Ipak, ne treba se tako olako odreći zaborava...
Post je objavljen 27.09.2012. u 22:35 sati.