U vrijeme sveopće krize i sekscesije, gospodarske impotencije i ostalih "darova" duha kapitalizma, primjećujem i neke pozitivne pomake i vesele me iskričave ideje ljudskog duha. Ne znam je li to zato što sam se više okrenula promatranju takvih primjera ili je to zaista neka čudesna pozitivna nuspojava ovih kokuznih vremena.
Kako god bilo, primjećujem da se pojavilo puno kreativaca koji su oživotvorili svoje ideje, pokrenuli male radionice u kojima caruje mašta i nastaju različiti proizvodi: nakit, odjeća, torbice, novčanici i još mnogo toga što se može razgledati i na internetskim stranicama, a onda i kupiti. Sjajno je kad se pokaže da u svijetu mašte nema krize, a domišljati ljudi dokažu da se dobra ideja i kreativnost mogu i unovčiti.
Sviđa mi se i ideja povratka prirodi, odmak od gradske sredine, odmak od ljudi koji žive barem tri života, jedan svoj i dva dobrosusjedska. Kako rekoh, ako u kriznim vremenima već nedostaje novca, mašta ne presušuje, a ideja uvijek ima, kakve god one bile. Budući da nisam vična dizajniranju i bojim se da bi moje kreacije bile previše apstraktne, jedino se riječima donekle služim, a i fotoaparatom – po onoj narodnoj da i slijepa koka katkad kljucne pravo zrno. Osim toga, danas svi znaju pisati i fotografirati, tako da i ja volim biti dio ekipe.
Nemam talent koji bih mogla unovčiti. Posao koji radim polako (ali sigurno) ulazi u fazu u kojoj me zabrinjava uzlazna putanja krivulje na grafikonu frustracija. I (ne) mogućnosti koje se pružaju.
A nekad mi jednostavno dođe da se odmetnem k'o Grizli Adams. Da odem živjeti u neku drvenu kućicu okruženu netaknutom prirodom i gdjekojim dobronamjernim Indijancem (dobro, ne mora baš biti Indijanac).
Sve to tako lijepo izgleda dok ne počnem malo dublje razmatrati... Da, trebala bi mi struja. Ne trebam televizor, ali... priključak na internet... Lijepo bi bilo da je ta kućica negdje na pitomu obronku kakve planine, da je to slikovito i bajkovito mjestašce. Ali... nedostajalo bi mi more. Bolje bi bilo na kakvom otočiću, sigurno je sigurno. Doduše, na otoku nema grizlija, ali našla bi se kakva zamjenska beštija. Osim toga, povela bih i svog psa.
Valjalo bi uzgajati biljke i životinje, živjeti s prirodom i od prirode. U miru, tišini, ljepoti i jednostavnosti lakoće postojanja. Jedino ne znam odakle pribaviti novac za život, sumnjam da čak i na takvim mjestima ljudi žive od robne razmjene, a ni u HEP-u nisu baš tako romantični i sentimentalni da ne bi slali račune za struju. A pitanje je i jesu li gledali Grizlija Adamsa.
Što ako me zaboli zub? Ili mi zatreba veterinar? Mislim – ne meni, životinjama. Dobro, ne bih živjela na kraju svijeta niti sasvim odsječena od civilizacije. A morala bih plaćati i zdravstveno osiguranje.
Nemam dionice da mogu živjeti od dividende. Nemam oročenu lovu da mogu živjeti od kamata. Nisam dobila na lutriji... a možda bih trebala početi igrati? Pa, ako dobijem... napuštam sve. Samo moram uplatiti listić.
Ma, ne možeš danas biti ni Grizli Adams... tako jednostavno.
Post je objavljen 09.09.2012. u 11:24 sati.