Ima dana kad me na neobičan način ponesu neka čudesna krila isprepletena nitima snova, želja, osjećaja...
Ne znam tome razlog i nekad mi se čini da je to samo skrivena luka mašte u koju se sklanjam u vremenu kad stvarnost postane zaglušujuće bučna ili zatupljujuće bezlična.
Možda je to samo najobičniji bijeg od stvarnosti, privremena kulisa, zastor šarenih boja, ali taj maleni svijet odzvanja ritmovima srca, iskricama smijeha, toplinom duše...
U takvim trenucima čini se da sretne misli putuju do sasvim neslućenih daljina, da povezuju ljude, ostvaruju snove preplićući zagonetne niske od zvjezdanih perla.
I mislim... šašavo je! Zamišljam, maštam, sanjarim i smiješim se kao zaigrano dijete.
I pitam se... nije li to nemoguće?
A onda ponovno usmjerim pogled u plavetni odsjaj nebeskog svoda. Pa zažmirim. I sjetim se.
Sjetim se što sam željela. I mislila – nemoguće...
Ipak, ostvarilo se. Osvrnem se i ne zaboravljam: Pazi što želiš, moglo bi se i ostvariti.
Ako je sve to samo utjeha snova ili ugodan zagrljaj mašte, ako su ostvarene želje samo usputan splet podudarnosti ...svejedno... i da se ponovno nađem na istoj stazi, prošla bih njome. Zato se ne bojim iznova sanjati, ponovno letjeti. A nije nemoguće... nije nemoguće...
Post je objavljen 16.09.2012. u 23:30 sati.