Pasji život
29.05.2011., nedjelja
Da je pas čovjekov najbolji prijatelj, već je bezbroj puta ponovljeno, međutim, ne navodi se uvijek i dodatak – da tako misli čovjek, a ne pas. Zaista je pravo pitanje što bi na to rekao pas kad bio mogao govoriti.
Činjenica je da su psi postali pripitomljeni već u prvobitnim ljudskim zajednicama i da taj suživot traje tisućama godina. Traje i pojavljuje se u nebrojenom mnoštvu različitih varijacija. Ništa neobično, u ljudskom se društvu jednako tako razlikuju međuljudski odnosi. Čovjek je čovjeku katkad pravi vuk, a katkad najbolji prijatelj. Što se onda uopće može očekivati u odnosu čovjeka prema životinji?
Imam nevjerojatno snažan osjećaj da neki ljudi koji nemaju suosjećanja prema životinji, vjerojatno imaju sličan odnos i prema drugom čovjeku. No uvijek me iznova fascinira koliko privrženosti može pokazati pas; koliko povjerenja i bezuvjetne ljubavi.
O tome se raspravlja, piše, pripovijeda; tema seže od znanstvene razine do razine legende. Među svim tim primjerima mnoštvo je lijepih priča koje su me se dojmile; neke vedre, neke tužne, a u posljednje su vrijeme dva slikovita filmska prikaza na mene ostavila dubok i neizbrisiv dojam. Oba su utemeljena na istinitim događajima.
Hachiko
Japanska priča potječe iz godine 1924. i govori o sveučilišnom profesoru koji je imao ljubimca – psa po imenu Hachiko. Budući da je svakog dana putovao na posao, pas bi ga pratio na željezničku postaju, a tamo ga je i dočekivao kad se poslije posla vraćao kući. No jednoga dana profesor je na radnome mjestu doživio moždani udar i nije se vratio kući. Od toga dana pas je sljedećih devet godina (sve dok nije uginuo) svakodnevno u isto vrijeme dolazio na tu istu željezničku postaju i očekivao povratak svog vlasnika... Priča se kasnije pročula i Hachiko je postao poznat diljem Japana, a i šire.
Ostavljeni na Antarktici
Istraživačka ekipa smještena na Antarktici ima i pse, haskije koji im pomažu dok se u istraživačkim pohodima probijaju po snijegu i ledu. Za brigu o psima zadužen je Jerry. Prigodom jednog istraživačkog pothvata na koji je pošao jedan znanstvenik u pratnji Jerryja i pasa, dogodila im se nesreća, a potom i oluja iz koje su ih izvukli i spasili upravo psi. Zbog nastalih okolnosti istraživači su morali biti evakuirani. Nakon toga trebalo se vratiti po pse, no vremenski uvjeti nisu dopuštali. Da skratim priču, psi su mjesecima ostali sami. Uspjeli su se osloboditi i preživjeti (svi osim jednoga) u nevjerojatnim uvjetima, a Jerry nije odustajao od nauma da se vrati po njih (iako su svi to smatrali suludim pothvatom), a na kraju mu je uspjelo. Susret sa psima – i cijela ta priča o njihovoj nevjerojatnoj izdržljivosti, snalažljivosti i odanosti – snažna je i vrlo dirljiva.
Zbog takvih me priča uvijek iznova zadive svi svijetli primjeri koji pokazuju kako postoje pojedinci koji razumiju što znači pseća odanost, privrženost, koji se o njima brinu u svim onim slučajevima u kojima su ta bića čovjeku podređena i o njemu ovisna.
A upravo je nevjerojatno koliko pas može biti odan i vjeran svakom ljudskom biću. Toliko da se u nekim slučajevima stvarno pitam – tko je tu više - čovječan?
|
- 10:50 -
Komentari (25) -
Isprintaj -
#
Mala zemlja za velika čud(ovišt)a
26.05.2011., četvrtak
Pitanje svih pitanja svake turističke sezone: Što ponuditi turistima, osim uobičajenog sunce i more-recepta? Smišljaju se slogani, snimaju se reklame, sve ne znaš što je ljepše i domišljatije. Još kad se u tu misiju uključi i naša premijerka ljubazno se osmjehujući "the day after yesterday"-turistima ili kad se iznajmljivači soba strateški rasporede uz cestu i onda iz zasjede zaskaču turiste obavještavajući ih da imaju "Zimmer frei", pa tko bi nam odolio?
No stalno nam se spočitava kako to i dalje nije dovoljno jer turisti traže više zabave, sadržaja koji bi im se nudili da ispune vrijeme. Suvremeni su turisti, kažu, zainteresirani i za aktivan odmor, traže raznovrsnu ponudu, često su avanturističkog duha, žele upoznati kulturu i tradiciju zemlje u kojoj borave.
Kako smo mi zaista bogata zemlja (barem kad je riječ o prirodnom bogatstvu i kulturno-povijesnoj baštini), a pokazali smo (i to mnogo puta) zavidnu razinu dosjetljivosti i umijeća preživljavanja, čini se da uistinu samo trebamo "pokupiti novac koji leži svuda oko nas".
Neprestano razbijamo glavu kako obogatiti turističku ponudu, a ovih dana mediji doslovce nude ideje za osmišljavanje novih sadržaja u turizmu. Toliko se prašine podiglo oko onog kominskog sad me vidiš-sad me ne vidiš-varana, zagolicao je maštu, u samo nekoliko sati narastao do neslućenih dimenzija i ispustio toliko krikova da je dva dana odjekivalo Hrvatskom.
Meni se čini da tu postoji velik turistički potencijal. Zašto se, na primjer, u turisičku ponudu ne bi uvrstio i foto-safari "U potrazi za varanom"? Podneblje je takvo da se spomenuta zanimacija može organizirati i na kopnu i na rijeci. Pa neka svatko bira što mu više odgovara. Lijepo se organiziraju grupe neustrašivih turista-avanturista, naoružaju se fotoaparatima i neka ljudi uživaju. Hoćeš noću, hoćeš danju. Tko prvi, njegov varan!
Kad se dobro izmore, treba ih i nahraniti. Domaćim specijalitetima po prigodno paprenim cijenama. Potom će biti i žedni, a u ponudi zasigurno ima obilje domaćega vina. Kad ih tako dobro ugostimo i oženimo, pokažite mi onog tko će se usuditi doći kući i pričati da nije vidio varana i da mu to nije bio najbolji odmor od svih dosadašnjih? Iduće godine sigurno će navaliti svi oni koji su čuli za tako dobar provod.
Da ne bi bilo zabune, ne leži taj varan, pardon, turistički potencijal samo u Kominu. Ima toga još. Svaki grad na našem moru (a i šire) ima svoga varana!
Čudi me da još od 2006. nitko nije turistički iskoristio onog šibenskog vukodlaka. Tada su, naime, stanovnici jedne šibenske četvrti tvrdili da su vidjeli vukodlaka. Čak je i policija bila uključena u potragu za tom neobičnom spodobom. Dakle, uz malo mašte, eto prikladne turističke zanimacije.
Ugasi se ulična rasvjeta, svaki turist dobije neizostavan accessories za tu prigodu: baterijsku svjetiljku, ogrlicu od češnjaka i mali glogov štap. Doživljaj je posebno uzbudljiv u noći punog mjeseca pa bi u takvim okolnostima gradski safari bio nešto skuplji. Za one koji žele poseban doživljaj, a znamo da se takve stvari više i cijene.
Sigurna sam da i u mnogim drugim mjestima ima još sličnih potencijala. Čudesa i čudovišta uvijek ima na lageru. Samo ih treba brendirati! Ako je Rumunjska unovčila svog grofa Tepeša, što nas sprečava da mi imamo svog varana, vukodlaka ili kakvu sličnu varijaciju na temu.
Uz to, jasno, ide i poseban slogan: "Mala zemlja za velika čud(ovišt)a".
P.S. Naravno da je post u kategoriji "Paranormalno".
|
- 13:14 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
Neodlučni srcolomac
22.05.2011., nedjelja
Slušajući pjesme na CMC-u, nešto sam se zapitala. Kako su se nizali različiti glazbeni brojevi, u jednom mi je trenutku na pamet palo da postoji vrlo malo pjesama u kojima pjevačice spominju muška imena. Pokušala sam se sjetiti bilo koje takve pjesme, neovisno o žanru, u kojoj se spominje neko muško ime. U nekima se spominje Ivan, a opjevani su i Marin, Goran, Ante, Saša, Mario... i više se nisam mogla sjetiti.
S druge strane, nepregledno je mnoštvo pjesama u kojima se spominju ženska imena. I odmah se lako sjetiti: Marina, Tamara, Sonja, Ivana, Marija, Elena, Emili, Ajša, Julija, Roza, Ana, Magdalena, Eliza, Fedra, Nadalina, Marijeta, Mirka, Olivera, Katrin, Danijela, Doris, Dženi, Tena, Tonka, Andrea, Manuela, Lucija, Selma.
I to je samo dio, a kad bi se zbrojile i povezale sve te pjesme, nastala bi – čitava saga o ženama. U nekima su one opjevane kao vile, u nekima kao kraljice, ljepotice, velike ljubavi – fatalne, trajne, neprežaljene, ali i nestalne, nevjerne.
Uistinu je zanimljivo na kakve su sve načine i s koliko ljubavi i strasti opjevane žene. Nadasve mi se sviđaju one pjesme u kojima muškarac zna što hoće, neovisno o tome je li ljubav prošla, sadašnja ili tek sanjari o nekoj budućoj.
Mnoge su sretne ljubavi lijepo opjevane, a kako im je i protuteža vrlo jaka, tako su mi još draže one pjesme u kojima se osjeća hrabrost, odlučnost i spremnost da se bore za ljubav. No nisu rijetke ni one pjesme u kojima takav srcolomac ni sam ne zna što će i kako će pa nastanu kojekakve komplikacije.
Jedan prati Selmu koja putuje na fakuultet, pa joj hoće nositi kofer, pa joj hoće reći nešto nježno, a na kraju me ubije u pojam jer izusti samo: "Putuj, Selma, i molim te – ne naginji se kroz prozor."
Drugi se miri sa sudbinom i gleda kako udaju Tenu, "doveli i tamburaše", a njemu "osta samo želja i neispijene čaše".
Trećem je draga Mirka prepuštena drugome: "Mirka, ljubavi moja jedina ti, tko te sada dirka..."
Četvrti strašno pati za Marijom, ali sve što poduzima: "Otkad si otišla, moj pravac kretanja/
je od šanka do kreveta".
Peti je primjer neizmjerne ljubav prema Ajši, a drugi ih razdvojili: "Suze idu u gomili/topla groznica ljubavi/tvoje oči mi sklonili/ neki ljudi zli". Kao da prije toga nije već Tamara otišla... gdje već idu izgubljene djevojke. Ništa nije naučio.
Uvijek me obeshrabri takav neodlučni srcolomac. I svaki put kad slušam neku pjesmu u kojoj se se on tako miri sa sudbinom ili šuti ili pak ne zna što će, dođe mi da i ja napišem jednu: "Čovječe, reci joj već jednom..."
S druge strane, kad spominju muška imena, žene točno znaju što žele ili ne žele:
- ne idi, Gorane, ne pali još cigaretu
- bit ću tvoja, Marine, kad na crkvi zvona zazvone
- Aaaaaaante, puno si lip, al' nisi moj tip
A znamo i onu o bogatom Saši koji ima stan i kućnog ljubimca (Saša, javi se! ) i onu koja poručuje Mariju: "Oooo Mario, ima još nade, ima još nade za nas...!"
Kad smo već kod nade, sjetih se kako je Željko Pervan jednom objasnio problem (tada trajnožareće) Zečićeve pjesme "Ima li nade za nas": žena preklinje "ima li nade", a on odgovara: "A čini mi se da bih i ja dao pola života svog." Dok ona vapi i preklinje, njemu se – čini...
I sad sve mislim kako je u cijeloj toj priči pisanje pjesama danas pravi biznis. Muškarci u njima više ne moraju biti tako teški na riječima i patiti zbog propuštenih trenutaka, a i žene više ne moraju umotavati u celofan ono što bi htjele pa pjevaju da samo "traže oca djeci" ili da "iz kolica vire crte tvoga lica". Onda između malo hop-cup, ajajajajajajajaj, neka-neka, jeka-jeka – ili blizu ili izdaleka...
"Teška su vremena, ljubavi tu nema." Ali postoji zarada. Razmišljam, mogu li honorarno početi pisati pjesme da zaradim koju pinku??? Naslov već imam.
Kada jutro sviće, tebe nema kraj mene, nemam mira, ljubav vene, srce moje nema cijene. Pa se pitam gdje si sada, snivaš li na drugom kraju grada? Pa onda refren: Heeeeeeeeeej, nebo iznad nas šalje ti moj glas, probudi seeeeee...
I tako dalje. Odoh pisati stihove. Čut će se kad postane hit. Ako bude dovoljno građanske hrabrosti.
|
- 09:19 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
Gorak okus zrelosti
18.05.2011., srijeda
Dok prolazim gradom i približavam se ulici iz koje se nadaleko čuje treštanje glazbe, povici i zvižduci, razmišljam kakve ću prizore ugledati kad se sasvim približim.
Što sam bliže, susrećem sve više srednjoškolaca u šarenim majicama s različitim natpisima. Simpatični su, mladi, bezbrižni, nasmiješeni, obilježavaju završetak jednog životnog razdoblja.
Pomalo krivudaju, ljuljaju se; teturaju kroz još jednu fazu odrastanja. Alkoholnu. Gledajući unatrag, pomišljam i na svoju generaciju i mislim da postoji malo onih koji nikad nisu kušali potegnuti iz čašice ili pak boce; sve su to iskustva, mladenačka znatiželja, na to se ne može zažmiriti.
Malo je vjerojatno da tijekom tog razdoblja mlada osoba baš nikad neće doći u iskušenje da s društvom popije koju više. Ipak, u svemu postoje granice pa i u tome. Istina, ne postoji čarobna formula za odgoj, ali uz dosta truda postiže se i dosta rezultata.
Svatko zaslužuje odgoj prema vlastitoj osobnosti; počevši od onoga u obitelji, koja je izvor iz kojeg se najprije primaju i prve spoznaje, i navike, i poštovanje, i humanost, izgrađuju se i emocionalni odnosi, i društveni...
Razmišljajući tako, prošla sam pokraj gospođe koja sa svojom sugovornicom glasno komentira kako su maturanti nekoga poprskali nekakvim sprejom u boji.
Već u sljedećoj ulici prizor je prilično apokaliptičan. Prevrnuta i uništena košara za smeće. Papiri, boce, ostaci hrane – sve razbacano uokolo. Nailazi nova skupina. Poderane majice, uprljani, neki uplakani, neki jedva hodaju... Što se bliže prilazi, slika je sve gora. Još jedan dokaz da se izbliza uvijek sve najbolje vidi. Izdaleka je najlakše odmahnuti rukom.
I policajci se u ophodnji drže podalje. Pitanje je što i oni smiju, kakve su njihove ovlasti u sprečavanju nereda i ispijanja alkohola na igralištima, a da za to ne budu prozvani i upleteni u kakve probleme ili pak medijske afere. Nije ni njima lako.
Uz cestu stoji spremna i medicinska pomoć. Zlu ne trebalo (a obično treba).
Pišu mediji da se u zagrebačkoj Policijskoj upravi taj dan smatrao "sigurnosno interesantnim događajem". Ne mogu se oteti dojmu koliko mi to ironično zvuči. Naravno, sigurnosno je vrlo interesantan jer svi znaju što se zbiva, da će biti ozljeda, prekršaja, počinjene štete. Ne samo štete, od toga je još strašnija ideja i namjera. Nedostatak humanosti, poriv za destrukcijom.
Vinkovački su maturanti napili psa. Kako se navodi, riječ je o 'o mladoj ženki, oko 6 mjeseci, mješanka labradora bijele boje, vrlo društvena i prijateljski raspoložena, socijalizirana, pruža šapu svima'. Stoga je, rekla bih, događaj još interesantniji i s drugih aspekata: društvenih, odgojnih...
Prihvaćam činjenicu da se društvo mijenja, da su današnji naraštaji u mnogočemu drukčiji, da postoje određene razlike u odgoju nekad i danas, postoje odstupanja. No do koje se granice može odstupiti? Koliko se toga danas može tolerirati kao poželjno i prihvatljivo?
Što je društvo omogućilo tim mladim ljudima da se osjećaju sigurni? Ne opravdavam neprimjereno ponašanje ni prema ljudima ni prema životinjama, ne opravdavam to što mnogi od njih u sebe nalijevaju tolike količine alkohola, ali ne mogu se oduprijeti dojmu da upravo u trenutku kad trebaju zakoračiti u jedno novo razdoblje, u jedan novi svijet koji trebaju doživjeti, u perspektivu... da baš tada žele sasvim umrtviti svoja osjetila.
I baš kad ih je lijepo vidjeti u cvijetu mladosti, ma koliko patetično zvučala ta fraza, kad se šarenilo njihovih majica poveže u vedar mozaik koji prolazi gradom, svejedno se ne mogu oduprijeti osjećaju gorčine koji u meni izaziva pitanja... Jesu li takvi primjeri samo odraz ukupne slike našega društva? Pokazatelj naše besperspektivnosti? Iskaz manjka humanosti i slabe empatije, sklonosti destrukciji? Jer, oni su takvi postali u društvu u kojem žive, u društvenoj stvarnosti koju kreiraju - odrasli.
|
- 10:39 -
Komentari (23) -
Isprintaj -
#
Zaborav
15.05.2011., nedjelja
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Pablo Neruda
U toj je pjesmi Neruda rekao i da je ljubav tako kratka, a zaborav tako dug. Čini mi se da sam se već naviknula živjeti od zaborava. Zaboravljam li vrijeme ili sjećanja? Možda je s vremenom nešto lakše. Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo. Možda su oba u vremenu budućem.
Sjećanja su kao vjetar. Noćni vjetar kruži nebom i pjeva. Pojave se iznenada poput vjetra i već u sljedećem trenutku osjećam kako me dodiruju po licu, kosi, očima, trepavicama... Plešu i izazivaju da ih dotaknem baš kad sam pomislila da su nestala negdje u vremenu. Lakše je s vremenom. Sjećanja su neukrotiva.
Katkad nalete kao bujica pa ih izgovaram napamet. Sjećam se pogleda, osmijeha, radosti, iščekivanja, čežnje, zagrljaja, gimnazijskih dana, procvalih stabala, pjesme, sjete, kiše, snova...
Možda je najteže sjetiti se snova. Zato je s vremenom (s vremenom, kažem) zaborav postao moja navika. Naviknula sam se zaboravljati čim pomislim da bih mogla čeznuti za snom. Osmijehe sam već zaboravila. I poglede. I hrabrost. (Hajde, usudi se i pogledaj u poglede, ovde je osmeh - događaj!)
Ne usuđujem se. Samo usporim korak i pogled mi zastane, a već u sljedećem trenutku (navika) iz rukava prosipam prašinu zaborava. Bojim se pogrešnih tragova svojih stopa. Ti i ne slutiš moj povratak i moju blizinu.
Da, za snove treba hrabrosti. I za odgovore na neka pitanja iz nasumično otvorene knjige... A u nedostatku hrabrosti sa sobom (iz navike) uvijek nosim prašinu zaborava.
|
- 18:48 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
I muškarci imaju G-točku
11.05.2011., srijeda
Stalno pokušavam objasniti jedan misterij. Da bih došla do odgovora, jasno, morala sam se upustiti u istraživanje. Kao svaka prava istraživačica, izabrala sam svoju metodu. Promatranje.
Odlučila sam provjeriti što ću prvo uočiti pri pogledu na muški lik i djelo. Da, ne smijem zaboraviti hipotezu! Kaže ovako: Pri pogledu na muškarca, pozornost najviše privlači njegova G-točka.
Trudila sam se iz petnih žila. No rezultat je bio vrlo neusklađen s postavljenom hipotezom. Prvo sam na jednome uočila zelene oči. Onda sam pak srela drugoga koji ima krasan osmijeh. Treći nedavno ošišan, četvrti ima lijepe ruke. Pa sve tako dalje... Koliko god sam se trudila spustiti pogled, nekako sam stalno bilježila boju očiju, osmijeh, ruke, uvijek iznova.
Shvatila sam da se moram više potruditi, meta mi je stalno izmicala. Koncentrirala sam se i pokušala još jednom... Pa sam se zaustavila na nogama.
Stalno mi je nešto smetalo da prvo uočim tu famoznu G-točku. Pokušala sam naopako. Ne promatrati sprijeda, nego – bložemiprosti – straga. Možda tako najprije uočim G-točku. Trenutak koncentracije... kad ono... ramena i leđa.
Dobro, ako je moja metoda nepouzdana, moderna tehnologija može dati odgovor na pitanje što se prvo traži pri pogledu na ljudsko tijelo. Mali statistički zavod (zvan AFS) na mom blogu zna odgovore. Otvorim stranicu... da vidimo, što se najviše traži: kako imati dobru guzu, vježbe za dobru guzu, mlohava guza, jennifer lopez vježbe za guzu, kako postići dobru guzu. I tako već više od mjesec dana! Važno je imati lijepu guzu.
Sad sam barem otkrila! Dakle, i muškarci imaju G-točku. "G" kao guza. Neprestano se o njoj raspravlja, za njom se traga, a opet, ne znaju je svi naći. Eto, na primjer ja. Umjesto da gledam u guzu, stalno mi pogled bježi... nekud u visine...
Tko je meni kriv. Statistika je rekla svoje. Valjda ima nešto posebno pri pogledu na guzu kad je toliko tražena. I to baš guza. Što je toliko fatalno u tom oblom debelomesnatom stražnjem dijelu ljudskog tijela... meni i dalje nije jasno.
No, ja sam ionako naopaka. Opet sam skužila da je zelenooki lijep kad se smiješi.
|
- 21:47 -
Komentari (20) -
Isprintaj -
#
Jednostavno: konj
05.05.2011., četvrtak
Proljeće buja i pod nabreklim žilama zemlje osjeća se bilo života. Moj pas toplih očiju izlazi sa mnom u šetnju. Nas dvoje radujemo se koracima slobode pod vedrim plavetnilom neba. Dočekuje nas zelena jeka livade i nježan, prozračan i žut miris procvale vrbe. Prate nas sjenke. Koračamo uzanim poljskim puteljkom. Travke su već visoko obrasle i livada izgleda kao nepregledno treperavo carstvo vjetra.
Iza procvale divlje šljive nazire se ograda. Još korak-dva i ugledam kako se pojavljuje smeđa konjska glava i dočekuje nas par mirnih konja. Jedan uvijek prilazi bliže. Svakog dana prolazimo onuda i približava mi se to umiljato biće pružajući vrat preko ograde i nježno zamahujući crnom grivom. Uzvraćam tapšanjem i prelazim rukom po površini vrata gledajući kako meko trepće i promatra nas osluškujući kojekakve zvizdarije koje izgovaram nazivajući je konjicom jednom lijepom.
O vrijednosti i privrženosti konja ispisane su brojne stranice, ispričane mnoge priče. A onda sam se jednoga dana susrela i sa slikarom Ivicom Vlašićem koji na svoj osobit način prikazuje ljepotu, snagu i plemenitost tih životinja.
Njegovo su neiscrpno nadahnuće konji kojima je obitavalište na prostranstvima livanjske visoravni Kruge. Žive slobodno, priroda im je utočište: sva njezina blagost, toplina, darežljivost, ali i hladnoća, i surovost, i škrtost.
No koliko god priroda može biti i okrutna, često se pokaže da nitko ne može nadmašiti ljudsku okrutnost i podmuklost. Uplele su se one i u idiličnu priču o livanjskim konjima.
Postoje i zlonamjernici koji ih ubijaju, hvataju i čine grozote kojima se žele okoristiti, namiriti svoju glad za novcem.
Srećom, priroda je najmudrija pa se uvijek pobrine za ravnotežu. Tako se i u slučaju livanjskih konja pojavila skupina pokretača dobrih vibracija. Još 2008. pokrenuta je inicijativa za zaštitu konja koji obitavaju na visoravni Kruge. Godinu dana kasnije postignuti su rezultati, konji su zaštićeni. Ipak, to nije kraj priče, na taj je način samo okrenuta nova stranica. Briga o konjima i njihova zaštita i dalje su teme o kojima se piše, to su ideje koje pokreću i povezuju ljude dobrih namjera i to se uvijek nastavlja.
Dobra energija, veličanstvenost prirode, ljepota i emocija likovnog izričaja te ljudi dobrih namjera pokazuju koliko se pozitivnih koraka može napraviti kad se sve to poveže. Primjer je to koji može poslužiti kao putokaz u mnogim situacijama. A neizmjerna je toplina i bezuvjetna privrženost koja se zrcali u očima zahvalne životinje.
|
- 12:38 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
|