Da je pas čovjekov najbolji prijatelj, već je bezbroj puta ponovljeno, međutim, ne navodi se uvijek i dodatak – da tako misli čovjek, a ne pas. Zaista je pravo pitanje što bi na to rekao pas kad bio mogao govoriti.
Činjenica je da su psi postali pripitomljeni već u prvobitnim ljudskim zajednicama i da taj suživot traje tisućama godina. Traje i pojavljuje se u nebrojenom mnoštvu različitih varijacija. Ništa neobično, u ljudskom se društvu jednako tako razlikuju međuljudski odnosi. Čovjek je čovjeku katkad pravi vuk, a katkad najbolji prijatelj. Što se onda uopće može očekivati u odnosu čovjeka prema životinji?
Imam nevjerojatno snažan osjećaj da neki ljudi koji nemaju suosjećanja prema životinji, vjerojatno imaju sličan odnos i prema drugom čovjeku. No uvijek me iznova fascinira koliko privrženosti može pokazati pas; koliko povjerenja i bezuvjetne ljubavi.
O tome se raspravlja, piše, pripovijeda; tema seže od znanstvene razine do razine legende. Među svim tim primjerima mnoštvo je lijepih priča koje su me se dojmile; neke vedre, neke tužne, a u posljednje su vrijeme dva slikovita filmska prikaza na mene ostavila dubok i neizbrisiv dojam. Oba su utemeljena na istinitim događajima.
Japanska priča potječe iz godine 1924. i govori o sveučilišnom profesoru koji je imao ljubimca – psa po imenu Hachiko. Budući da je svakog dana putovao na posao, pas bi ga pratio na željezničku postaju, a tamo ga je i dočekivao kad se poslije posla vraćao kući. No jednoga dana profesor je na radnome mjestu doživio moždani udar i nije se vratio kući. Od toga dana pas je sljedećih devet godina (sve dok nije uginuo) svakodnevno u isto vrijeme dolazio na tu istu željezničku postaju i očekivao povratak svog vlasnika... Priča se kasnije pročula i Hachiko je postao poznat diljem Japana, a i šire.
Istraživačka ekipa smještena na Antarktici ima i pse, haskije koji im pomažu dok se u istraživačkim pohodima probijaju po snijegu i ledu. Za brigu o psima zadužen je Jerry. Prigodom jednog istraživačkog pothvata na koji je pošao jedan znanstvenik u pratnji Jerryja i pasa, dogodila im se nesreća, a potom i oluja iz koje su ih izvukli i spasili upravo psi. Zbog nastalih okolnosti istraživači su morali biti evakuirani. Nakon toga trebalo se vratiti po pse, no vremenski uvjeti nisu dopuštali. Da skratim priču, psi su mjesecima ostali sami. Uspjeli su se osloboditi i preživjeti (svi osim jednoga) u nevjerojatnim uvjetima, a Jerry nije odustajao od nauma da se vrati po njih (iako su svi to smatrali suludim pothvatom), a na kraju mu je uspjelo. Susret sa psima – i cijela ta priča o njihovoj nevjerojatnoj izdržljivosti, snalažljivosti i odanosti – snažna je i vrlo dirljiva.
Zbog takvih me priča uvijek iznova zadive svi svijetli primjeri koji pokazuju kako postoje pojedinci koji razumiju što znači pseća odanost, privrženost, koji se o njima brinu u svim onim slučajevima u kojima su ta bića čovjeku podređena i o njemu ovisna.
A upravo je nevjerojatno koliko pas može biti odan i vjeran svakom ljudskom biću. Toliko da se u nekim slučajevima stvarno pitam – tko je tu više - čovječan?