Dok prolazim gradom i približavam se ulici iz koje se nadaleko čuje treštanje glazbe, povici i zvižduci, razmišljam kakve ću prizore ugledati kad se sasvim približim.
Što sam bliže, susrećem sve više srednjoškolaca u šarenim majicama s različitim natpisima. Simpatični su, mladi, bezbrižni, nasmiješeni, obilježavaju završetak jednog životnog razdoblja.
Pomalo krivudaju, ljuljaju se; teturaju kroz još jednu fazu odrastanja. Alkoholnu. Gledajući unatrag, pomišljam i na svoju generaciju i mislim da postoji malo onih koji nikad nisu kušali potegnuti iz čašice ili pak boce; sve su to iskustva, mladenačka znatiželja, na to se ne može zažmiriti.
Malo je vjerojatno da tijekom tog razdoblja mlada osoba baš nikad neće doći u iskušenje da s društvom popije koju više. Ipak, u svemu postoje granice pa i u tome. Istina, ne postoji čarobna formula za odgoj, ali uz dosta truda postiže se i dosta rezultata.
Svatko zaslužuje odgoj prema vlastitoj osobnosti; počevši od onoga u obitelji, koja je izvor iz kojeg se najprije primaju i prve spoznaje, i navike, i poštovanje, i humanost, izgrađuju se i emocionalni odnosi, i društveni...
Razmišljajući tako, prošla sam pokraj gospođe koja sa svojom sugovornicom glasno komentira kako su maturanti nekoga poprskali nekakvim sprejom u boji.
Već u sljedećoj ulici prizor je prilično apokaliptičan. Prevrnuta i uništena košara za smeće. Papiri, boce, ostaci hrane – sve razbacano uokolo. Nailazi nova skupina. Poderane majice, uprljani, neki uplakani, neki jedva hodaju... Što se bliže prilazi, slika je sve gora. Još jedan dokaz da se izbliza uvijek sve najbolje vidi. Izdaleka je najlakše odmahnuti rukom.
I policajci se u ophodnji drže podalje. Pitanje je što i oni smiju, kakve su njihove ovlasti u sprečavanju nereda i ispijanja alkohola na igralištima, a da za to ne budu prozvani i upleteni u kakve probleme ili pak medijske afere. Nije ni njima lako.
Uz cestu stoji spremna i medicinska pomoć. Zlu ne trebalo (a obično treba).
Pišu mediji da se u zagrebačkoj Policijskoj upravi taj dan smatrao "sigurnosno interesantnim događajem". Ne mogu se oteti dojmu koliko mi to ironično zvuči. Naravno, sigurnosno je vrlo interesantan jer svi znaju što se zbiva, da će biti ozljeda, prekršaja, počinjene štete. Ne samo štete, od toga je još strašnija ideja i namjera. Nedostatak humanosti, poriv za destrukcijom.
Vinkovački su maturanti napili psa. Kako se navodi, riječ je o 'o mladoj ženki, oko 6 mjeseci, mješanka labradora bijele boje, vrlo društvena i prijateljski raspoložena, socijalizirana, pruža šapu svima'. Stoga je, rekla bih, događaj još interesantniji i s drugih aspekata: društvenih, odgojnih...
Prihvaćam činjenicu da se društvo mijenja, da su današnji naraštaji u mnogočemu drukčiji, da postoje određene razlike u odgoju nekad i danas, postoje odstupanja. No do koje se granice može odstupiti? Koliko se toga danas može tolerirati kao poželjno i prihvatljivo?
Što je društvo omogućilo tim mladim ljudima da se osjećaju sigurni? Ne opravdavam neprimjereno ponašanje ni prema ljudima ni prema životinjama, ne opravdavam to što mnogi od njih u sebe nalijevaju tolike količine alkohola, ali ne mogu se oduprijeti dojmu da upravo u trenutku kad trebaju zakoračiti u jedno novo razdoblje, u jedan novi svijet koji trebaju doživjeti, u perspektivu... da baš tada žele sasvim umrtviti svoja osjetila.
I baš kad ih je lijepo vidjeti u cvijetu mladosti, ma koliko patetično zvučala ta fraza, kad se šarenilo njihovih majica poveže u vedar mozaik koji prolazi gradom, svejedno se ne mogu oduprijeti osjećaju gorčine koji u meni izaziva pitanja... Jesu li takvi primjeri samo odraz ukupne slike našega društva? Pokazatelj naše besperspektivnosti? Iskaz manjka humanosti i slabe empatije, sklonosti destrukciji? Jer, oni su takvi postali u društvu u kojem žive, u društvenoj stvarnosti koju kreiraju - odrasli.
Post je objavljen 18.05.2011. u 10:39 sati.