Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Pablo Neruda
U toj je pjesmi Neruda rekao i da je ljubav tako kratka, a zaborav tako dug. Čini mi se da sam se već naviknula živjeti od zaborava. Zaboravljam li vrijeme ili sjećanja? Možda je s vremenom nešto lakše. Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo. Možda su oba u vremenu budućem.
Sjećanja su kao vjetar. Noćni vjetar kruži nebom i pjeva. Pojave se iznenada poput vjetra i već u sljedećem trenutku osjećam kako me dodiruju po licu, kosi, očima, trepavicama... Plešu i izazivaju da ih dotaknem baš kad sam pomislila da su nestala negdje u vremenu. Lakše je s vremenom. Sjećanja su neukrotiva.
Katkad nalete kao bujica pa ih izgovaram napamet. Sjećam se pogleda, osmijeha, radosti, iščekivanja, čežnje, zagrljaja, gimnazijskih dana, procvalih stabala, pjesme, sjete, kiše, snova...
Možda je najteže sjetiti se snova. Zato je s vremenom (s vremenom, kažem) zaborav postao moja navika. Naviknula sam se zaboravljati čim pomislim da bih mogla čeznuti za snom. Osmijehe sam već zaboravila. I poglede. I hrabrost. (Hajde, usudi se i pogledaj u poglede, ovde je osmeh - događaj!)
Ne usuđujem se. Samo usporim korak i pogled mi zastane, a već u sljedećem trenutku (navika) iz rukava prosipam prašinu zaborava. Bojim se pogrešnih tragova svojih stopa. Ti i ne slutiš moj povratak i moju blizinu.
Da, za snove treba hrabrosti. I za odgovore na neka pitanja iz nasumično otvorene knjige... A u nedostatku hrabrosti sa sobom (iz navike) uvijek nosim prašinu zaborava.
Post je objavljen 15.05.2011. u 18:48 sati.