Svjetlost
28.06.2011., utorak
"Ne pravim se da znam kakva je stvar vrijeme (čak ni da li je neka "stvar"), ali nagađam da su tijek vremena i samo vrijeme jedna zagonetka, a ne dvije." (J. W. Dunne)
Ne pokušavam odgonetnuti zagonetku vremena. Samo promatram kako se prepliću njegove tajnovite niti...
Odjednom zastajem i otkrivam nove nijanse duše. Raspršene boje u zrcalu očiju. Kristalno čisto nebo. Vjetar odnosi posljednje drhtaje nemira. Na stazi od snova sa mnom putuje Svjetlost. Puštam da me vodi...
|
- 13:05 -
Komentari (21) -
Isprintaj -
#
Sličnost
22.06.2011., srijeda
Danas znam zašto želim biti slična moru.
Trebam upornost vjetra koji svojim dahom neprestano pojačava snagu valova, a moru pripada razigrani nemir i tihi mir.
Učim se strpljivosti morskoga galeba koji zna čekati i prepoznati trenutak... povoljan za let.
Skupljam zrnca soli da spoznam neizmjernu dubinu plavetnila kao tajnovit i trajan izvor mudrosti. I svoju hrabrost da se otisnem na nepoznate obale...
|
- 12:28 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
Vile, vilenjaci i dobri ljudi
15.06.2011., srijeda
Mnoge stvari mogu čekati, ali djeca ne mogu. Njima ne možemo odgovoriti "sutra", oni traže "danas". (Gabriela Mistral)
U svakodnevici koja je ispunjena raznim prepucavanjima o paradama, sili akcije i nasilju reakcije, krojačima politike, proizvođačima bakterija, razbacivanjem velikim, a ispraznim riječima, dosadi mi trovanje svim tim kontaminatima.
Ne čudi me što je u tom općem cušpajzu i nadvikivanju teško zamijetiti one koji čine dobro, jer su samozatajni, malo pričaju, a mnogo više rade. I njihova djela govore više od riječi.
 Ako ste uspjeli zamijetiti broš (a nije premijerkin) koji se ovih dana našao na odjeći televizijskih voditelja, riječ je o početku trotjednog humanitarnog projekta "Uz nas niste sami". U prvom tjednu (koji upravo traje) predstavljaju se udruge i projekti posvećeni djeci i mladima.
Jedan od projekata koji je predstavljen rezultat je rada fotografkinje Ive Lulić i njezine suradnje s Udrugom Artus.
Na humanitarnoj izložbi koja je otvorena u Karlovcu u svibnju ove godine prikazane su fotografije Ive Lulić, a snimljene su u suradnji sa štićenicima karlovačkog Doma za djecu "Vladimir Nazor".
Djeca i mladi, štićenici Doma, na tim su fotografijama postali neobična bića – vile i vilenjaci iz prirode. Budući da su fotografije snimljene na području Karlovačke županije, na njima se zrcale sve one ljepote koje skriva tamošnja priroda: magične ruke zelenih šuma i livada, smaragdne oči rijeka i njihovih slapova, plave zjenice neba, a nadasve razigrane vile i vilenjaci koji su sve to posuli svojim čarobnim prahom.
Na pitanje o projektu i o tome zašto vile i vilenjaci, članovi Udruge Artus dali su odgovor na portalu jedne karlovačke udruge:
"Vile i vilenjaci kao mitološka bića nose znamen magičnih moći, ljepote i sreće, a povezujemo ih s prirodnim ljepotama. Za nas ista ta obilježja imaju i djeca karlovačkog Doma, odnosno djeca uopće. Ulaskom u novi dom (posvojenjem ili udomiteljstvom) štićenici Doma unose sreću u obitelj, a za posvajatelje odnosno udomitelje često je to čaroban trenutak kao što je i samo rođenje djeteta. No, u dječjim je rukama i moć da utječu na budućnost društva u kojem živimo jer oni jesu budućnost društva, ali i simbol ljepote društva te iskrene radosti i sreće."
Kakav je svijet u kojem živimo, kakvu ćemo budućnost namrijeti djeci pitanja su koja imaju zajednički nazivnik u jednoj lijepoj rečenici: "U današnje vrijeme osjeća se vapaj sve većeg broja ljudskih duša za povratkom vila i vilenjaka u stvaranju svijeta dobrote, mira i ljepote."
Dok se bavimo zemnim stvarima, i - kao u Cesarićevoj pjesmi, svatko ide svojim putem: za vlašću, zlatom il za hljebom, lijepo je znati da postoje ljudi koji u svemu tome zemnom nesebično čine dobro, koji su svoj rad usmjerili za dobrobit djece i kojima rečenica Djeca su naša budućnost. nije samo floskula nego smjernica za djelovanje.
Galerija fotografija
|
- 12:17 -
Komentari (20) -
Isprintaj -
#
Stube
09.06.2011., četvrtak
Dotičući rukom hladnu površinu zida, polaganim sam se koracima uspinjala prema drugom katu zgrade koja je bila polumračna i sasvim tiha. Prigušena svjetlost dopirala je kroz stubišni prozor, a na zidovima su se poigravale treperave sjene drveća koje se njihalo na vjetru. Upijala sam mirise i boje tog mjesta koje mi je prije dvadeset pet godina zauvijek promijenilo život.
Sjećam se čvrstog stiska kojim je onog dana teta Vera, odgajateljica, držala moju malenu ruku dok smo se penjale tim istim stubama. Pred velikim bijelim vratima zagrlila me i prošaputala da će sve biti dobro. Imala sam tada šest godina i te sam jeseni trebala krenuti u školu, a sad mi se čini da su sva moja sjećanja na to razdoblje ispunjena susretima s nepoznatim ljudima koji su nas posjećivali u Domu za nezbrinutu djecu.
Gospođe koje su dolazile sa svojim muževima uvijek su bile vrlo ljubazne, a dok su me uzimale u zagrljaj, osjećala sam miris njihove kose i gledala odraze svjetlosti u njihovim očima. Zagrljaj nekih osoba u meni bi izazivao neobjašnjiv osjećaj straha, a katkad se i događalo da me nešto jako stisne u grlu i odjednom mi niz lice poteku krupne suze. Pamtim da je među svim tim ljudima bilo malo onih kojima sam poželjela pružiti ruke i u čijoj blizini nisam osjećala strepnju ili nepovjerenje. Dok su oni razgovarali, ja sam strpljivo i nijemo čekala što će se dalje događati.
Sada znam da su mi osjećaji sigurnosti i topline na početku moga života ostali sasvim nepoznati jer ne poznajem sjećanje na majku koja je umrla nakon poroda. Doznala sam i to da očevi roditelji nisu bili živi i da me odveo mojoj drugoj baki i djedu s kojima sam provela tri godine svoga života. Kad se baka razboljela, djed se nije mogao sam brinuti za nas pa me otac smjestio u Dom.
Nakon toga javljali su mi se neobični snovi u kojima sam bila odjevena u bijelu haljinicu posutu malim plavim cvjetovima koji se odjednom pretvaraju u goleme kolutove što se prijeteći kotrljaju prema meni, a ja pružam ruke prema ocu koji me ostavlja u dugačkom hodniku i nestaje brzim koracima. Vičem u snu i uplakana se budim u velikoj sobi. Onda me nježno podižu ženske ruke i u njihovu zagrljaju nastavljam potiho jecati sve dok ponovno ne zaspim.
U tom razdoblju u Domu često mi se ponavljala ista mora. Prije petog rođendana prvi sam put dospjela u udomiteljsku obitelj. Gospođa Gordana imala je lijepe oči i topao osmijeh. Bila je jedna od onih osoba uz koje sam se dobro osjećala, ali njezin muž Vladimir bio je uvijek ozbiljan i malo je govorio. U njihovoj sam kući provela pola godine i za to vrijeme uočila da se teta Gordana iz sobe često vraća uplakana, a za njom je izlazio i Vladimir, vrlo neraspoložen. Teturao je i imao mrk izraz lica. Jednom su vrata sobe ostala poluotvorena pa sam ih čula kako razgovaraju.
„Ako ne prestaneš piti, uzet će nam malu“, rekla je ona.
„Ja ću raditi što hoću, ti si navalila da uzmemo to dijete“, odvratio je.
Još je dodao: „Ne možeš je usvojiti, otac neće potpisati. Brini se za nju sad dok je imaš, a mene ostavi na miru.“
„Zašto to radiš? Sljedeći tjedan dolazi socijalna radnica, ako opet budeš takav, uzet će nam dijete“, zajecala je.
„Onda možeš i ti s njom, a ja ću živjeti svoj život!“ odgovorio je i krenuo prema vratima.
Pobjegla sam da me ne zatekne i izišla u vrt gdje je ležao njihov veliki crni pas. Zagrlila sam ga i počela neutješno plakati. Tako me zatekla gospođa Gordana pa sam joj rekla da plačem jer nema moje tete Vere.
Kad je došla socijalna radnica, obistinilo se ono čega se gospođa Gordana bojala. Bila sam tužna kad sam vidjela kako plače pa sam je zagrlila i rekla da me može doći posjetiti u Dom. Vrativši se, rekla sam teti Veri da više ne želim ići od nje i da će moj tata sigurno doći po mene čim bude mogao.
Sljedećih mjeseci i dalje su nas posjećivali parovi koji su željeli usvojiti nekoga od nas. Dugo su nas promatrali, nešto međusobno razgovarali i ispisivali nekakve papire. Do mene su često dopirale rečenice: „Usvojili bismo mlađe dijete.“ Iako su poluglasno razgovarali, katkad sam ipak čula: „Njezin otac neće potpisati? Mi nećemo udomiteljstvo, želimo usvojiti dijete.“
Iako nisam razumjela sve to o čemu su razgovarali, bilo mi je drago što se ne moram odvajati od tete Vere, osobito nakon svega što sam proživjela u onih šest mjeseci koliko sam bila udomljena, ali nekako sam počela osjećati žalost kad bi mlađa djeca odlazila, a ja sam postajala sve usamljenija i sve svjesnija da me nitko ne želi jer ću uskoro napuniti šest godina.
Od svih ljudi koji su dolazili, najviše su mi se svidjeli gospođa Lucija i njezin muž Marin. Oni nisu govorili o mojim godinama i nisu se čudili što ću uskoro u školu. Uvijek su bili nasmiješeni; voljela sam zagrliti tetu Luciju, a njezin je muž razgovarao s tetom Verom i molio je neka pokuša učiniti sve što može jer me žele usvojiti. Nisam bila sigurna što to sve treba učiniti, ali prvi sam put poželjela otići baš s njima, ako ne dođe moj tata.
Tog dana kad se dogodilo, sjećam se da je bilo vrlo toplo i da sam se s drugom djecom igrala u dvorištu ispod velike procvale lipe. Do mene je dotrčala starija djevojčica i rekla da je vidjela tetu Veru kako razgovara s nekim muškarcem koji je rekao da je moj tata. Čuvši to, pojurila sam na drugi kat zgrade nadajući se da ću napokon susresti svog oca koji je došao po mene. Preskakala sam po dvije stube i uskoro se našla pred vratima sobe za razgovore. Pokucala sam i ušla ne čekajući odgovor. Kad sam kročila u prostoriju, u njoj nije bilo nikoga. Samo otvoren prozor na kojem su se lagano ljuljali zastori, a izvana je dopirao miris lipe.
Okrenula sam se i pošla van. Bila sam razočarana što se moja nada nije obistinila. Izlazeći, učinilo mi se da sam na drugom kraju polutamnog hodnika, tamo gdje je upraviteljev ured, zapazila kako je iza ugla prema stubištu zamaknuo muškarac. Potrčala sam hodnikom vičući: „Tata, tata!!!“ dok su mi se niz lice slijevale suze.
Zamagljenih očiju dotrčala sam do stubišta i u tom trenutku noga mi se izmaknula na prvoj stubi, pokleknula sam i pala na ruku. Osjetila sam strašan bol i viknula, a uskoro se pokraj mene našla teta Vera koja me podigla i tješila u svom zagrljaju. Iza nje je došao upravitelj i odmah su me odveli liječniku. Ruka je bila slomljena, a ja sam, još uvijek uplakana, pitala tetu Veru je li ono bio moj tata i hoće li doći opet.
„Tata je morao izabrati, on te ne može uzeti sa sobom, ali ti ćeš moći živjeti s tetom Lucijom i s njezinim Marinom“, rekla je.
Iscrpljena od bola u ruci i svih tih zbivanja, nisam više imala snage za razgovor iako nisam dobila odgovore na svoja pitanja.
Sljedećeg me dana teta Vera odvela do sobe za razgovore u kojoj me čekala moja buduća obitelj - Lucija i Marin. Putem sam je pitala: „A što ako me ne budu htjeli sad kad imam slomljenu ruku?“ Teta Vera je zastala pred vratima, čvrsto me zagrlila i rekla: „Ne brini se.“
I bilo je tako. Zahvaljujući teti Veri, Luciji i Marinu, dobila sam obitelj koja mi je pružila ljubav i sigurnost. U godinama koje su dolazile, više nisam ispitivala je li teta Vera onoga dana zaista razgovarala s mojim ocem, kako je i zašto pristao potpisati dokumente kojima odobrava usvajanje. Jer, pomalo sam se i bojala onoga što bih mogla doznati o svom biološkom ocu. Umjesto stvaranja nove boli izabrala sam opraštanje i odlučila živjeti novi život. Vrativši se na isto mjesto, nakon dvadeset pet godina – sigurna sam da mi je to i uspjelo.
Tijekom vremena Dom za djecu preseljen je na drugi kraj grada, a zgrada je postala smještaj za starije osobe. To je sada mjesto na kojem posjećujem svoju tetu Veru.
Uskoro sam na stubištu začula odjek brzih dječjih koraka i glas koji upozorava: „Polako hodaj!“ Doviknuvši mu: „Hodam, tata!“ preda mnom se pojavila moja malena kći noseći buket cvijeća za tetu Veru.
|
- 08:23 -
Komentari (20) -
Isprintaj -
#
Zapis o jednom trenutku
05.06.2011., nedjelja
Tvoje oči imaju boju mog neba skrivenog na osamljenom mjestu gdje nitko ne dolazi; tamo gdje u sutonu čekam leptire koji tihom ljubavlju svojih raskošnih krila cjelivaju cvijet. Ti ne znaš da se u tvojim očima sve to skriva dok te gledam, jer sam kao leptir: tiha od strepnje da netko ne naruši sklad trenutka...
|
- 11:17 -
Komentari (22) -
Isprintaj -
#
|
