Napomena: neke slike objavljene uz postove našla sam na Webu; naveden je izvor ili je sama slika link do stranice s koje je preuzeta. Prepozna li tko svoje djelo,
neka zna da ga ne prisvajam i ne podmećem kao svoje.
Volio bih da me voliš
da budem cvijet u tvojoj kosi.
Ako si noć, ja ću biti zora
i bljesak svjetlosti u rosi.
Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma.
Ako si izvor, i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.
Tko se krije iza kulise?
17.11.2009., utorak
Razmišljam kako bi bilo da vam nakon četiri godine (i kusur) blogerskoga staža sad lijepo napišem što sam, tko sam pa da znate s kim imate posla.
No onda, opet, mislim – draže mi je ovako imati svoj kutak za virtualnu komunikaciju, a da pritom ne moram utefteriti sve podatke od koljena sedmog. Ipak, baš na ovome mjestu rekoh o sebi mnogo više nego što sam upisala u bilo koji obrazac za birokratske zanimacije.
Osim toga, da baš sve razotkrijem, kako bih se ovako šarmantna, zanosna, osjećajna i nadasve zavodljiva, branila od svih svojih obožavatelja koji mi i sad upućuju mailove prepune iskaza poštovanja ter pridjeva u superlativima, razumije se.
Nadalje, šteta je izgubiti dozu tajnovitosti koja izaziva znatiželju i nagađanje. Možda se bavim špijunažom!? Onda vi pogledate svoj brojač posjeta pa među svim onim podacima, brojkama i adresama nađete, recimo: proxy1.mup.hr. I ne posumnjate na mene. A ja vas zapravo pratim. Špijuniram!
Tako da sad već mogu pretpostaviti kako ovaj odlomak čitaju samo oni s kojima sam u blogosferi odavno otkrila zajednički jezik pa strpljivo čekaju hoću li napokon napisati i štogod suvislo. Dobro, možda je ostao i koji prolaznik dobronamjernik.
Uglavnom, htjedoh reći kako sam pročitala članak o britanskoj blogerici Belle de Jour koja je, baveći se prostitucijom, na blogu opisivala svoja iskustva, i to, kažu, toliko uvjerljivo i vješto da je objavljena i knjiga, a nastala je i televizijska serija.
Nakon šest godina blogerske anonimnosti odlučila je otkriti svoj identitet. Izazvala je veliko iznenađenje (bolje rečeno zaprepaštenje) javnosti kad je objavljeno da je riječ o uglednoj znanstvenici koja se počela baviti prostitucijom da bi mogla završiti doktorat.
Pročitavši tekst, pomislila sam koliko zapravo ima takvih priča i koliko ljudi živi dvostrukim životom, a da se to i ne zna. Sličnih je primjera bilo i bit će, to je činjenica, zato moram reći da me nije iznenadio taj podatak o dvostrukom životu.
Isto tako smatram da prostitucija nije rješenje problema, premda je jasno kako postoje razni uzroci, razlozi koji potaknu osobu na taj izbor; ne opravdavam, ali ne želim osuđivati, upirati prstom; svaka priča ima svoje "zašto" i "zato".
No potaknulo me to da promislim i o tome na kakve sve prepreke (osim financijskih – jer, znanost je skup sport) nailaze ljudi koji žele biti znanstvenici. Kad je riječ o hrvatskim znanstvenim krugovima, ne mogu se oteti dojmu da je u mnogima od njih prisutan dobri stari hrvatski jal te da postoji mnoštvo klanova, zatvorenih krugova čiji članovi jedni drugima pišu recenzije i objavljuju članke u časopisima, sve po načelu "ti meni – ja tebi". I zdušno blate članove suprotnoga klana. Nije li i to svojevrsna - prostitucija znanosti?
K tome, rekla bih da mnogi još uvijek strepe od one strašne "prijetnje" da će učenik nadmašiti učitelja te da u tom mnoštvu postoje i neki "znanstvenici" čiji je životni moto ne dopustiti ženama da budu bolje, jer – njihovo je mjesto u zapećku.
Ne mogu ni zamisliti kako bi u takvu ozračju reagirali nečiji suradnici kad bi se u nas dogodio sličan slučaj. U spomenutom se tekstu navodi da je dr. Brooke Magnanti (tako joj je pravo ime) "prije mjesec dana otkrila svojim najbliskijim kolegama u institutu u kojem radi, koji su, kako kaže, bili puni podrške i razumijevanja i koji su tajnu čuvali sve do kraja."
Zanimljiva je činjenica da je toliko dugo uspjela ostati anonimna, čak i nakon objavljene knjige. Začuđujuće je i to kako razotkrivanje nije uspjelo ni svemoćnoj medijskoj mašineriji. I, na kraju krajeva, još jedna potvrda da nikad ne znamo tko se krije iza kulise…
Kad smo se točno upoznali nas dvoje, više se dobro i ne sjećam. Pamtim jedan susret iz osnovne škole. Sjećam se kiše. I svog smijeha; doduše, ne upućenog njemu, ali smijeha s prijateljicom iz klupe, onog slatkog prigušenog smijeha u trenucima kad je nastavnik govorio i kad je trebalo pozorno slušati, pa je, primijetivši da se ilegalno smijemo, prozvao mene da čitam:
Kiša rominja,
glogolji,
žamori;
kiša jadikuje;
mijenja pravac,
vraća se,
bugari,
i opet sipi i sipi
na dvorišta gdje stvara mlake,
na krovove gdje teče u žlijeb;
kiša jednolično svira
kao lučac o zvonku staklu
po stablima,
po brezima,
po živcima,
po srcima.
Kiša kiši
i kiši
i prestaje da kiši;
a onda otiče cestom.
Mislim da se pjesnik ne bi ljutio što smo tih nekoliko minuta pretvorile u poeziju smijeha, osim toga, i sam je rekao da je ono što bi potomcima htio namrijeti u baštinu – vedrina; kristalna kocka vedrine.
S vremenom su susreti s kristalima njegove poezije postali sve češći, dobivali su neke nove zvukove, boje, tonove, nijanse…
Čitajući njegove pjesme, s njim se može radovati, tugovati, smijati, vikati, plakati, može se osjećati sjeta, mir, ljubav, prepoznati jad, patnja, očaj, jecaj, utjeha i nada…
Cijenili su ga i prezirali, hvalili i kudili, a on je uvijek, koliko god zastranjivao, lutao, tražio, nalazio, vraćao se i ponovno odlazio – ostao poseban i svoj.
Tako je za mene uvijek posebna i draga njegova pjesnička riječ.
MENI BEZ MENE
Ure od smole cure besmisleno,
sumorni čovjek snatri bestjelesno
sutonska strast se boji bezimeno,
a ljubav jeca, jeca bespredmetno;
i sve je danas prazno beskonačno,
a vjetar duva, duva bezutješno
na gole duše koje neprestano
ištu i grle beznadno, beskrajno.
MISAO NA NJU
I
Po kakvim oštrim prođoh stazama,
pokakvoj tuzi vlažnih humova,
u zanosima, u ekstazama ?
Ja pamtim prašni očaj drumova
i vrtoglavih cesta ludilo,
i usred vira ponoć umova
I lutanje je već utrudilo
krvave noge i žulj brzih stopala.
Nostalgiju je tek probudilo,
i gora me je želja spopala:
za nekim rujnim Barcelonama,
za kojim pandža grud je kopala,
za maslinama našim, za Salonama,
večernjim zlatom blagih Zdravomarija,
za blagom mira, sjetom i madonama,
i čistim srebrom naših rodnih arija.
ZELENU GRANU S TUGOM ŽUTA VOĆA
Zelenu granu s tugom žuta voća
U kakvom starom spljetskom perivoju
Sanjarim s mirom dok se duša noća
I vlaga snova hvata dušu moju
Al čežnja dršće kao ptiče golo
Ko plava pjesma naglo prekinuta
Ko neko blijedo i beznadno kolo
Ko bosi prosjak na po' pusta puta
Sva ljubav moja nasred ceste kisne
Moje je srce od sedam komada
Pod svakim mačem jedan plam da vrisne
Nad mojim dahom mramorna gromada
Tmurne se misli reska svjetla boje
Krv u moždane, mozak van da skoči
Nad mojim mrakom sijevaju tek tvoje
Tuđinska ženo, samilosne oči
***
...Nalazim se u dubokom srcu dubokog mora.
Ovamo su me doista vile donijele,
u nepoznatom nadnevku kada je globus zadrijemao
i nitko nije mogao da me primijeti.
Ja sam u carstvu pustolovine, u čudu događaja.
Konačno sam doživio da je svijet zaboravio.
I postao sam vlasnik jednog otajstva.
Otputovao sam ravno pravoj slobodi....
***
I legendarna (jer, na današnji je dan 1955. otišao Tin)…
Kad jesenja magla rasplete svoje kose i vjetar uzdahne, preplaše se ptice, ostanu pusta strništa i ogoljele vrbe. Izgube se boje i vode tužno jecaju dok ne zasja sunčano podne.
A onda me nekom čudnom snagom ponese taj zagrljaj svjetlosti pa koračam ususret oblacima i zastajem samo kratko da bih se nasmiješila (jer zbog osmijeha vrijedi zastati) otkrivajući da sam tako najbliža onom najskrivenijem dijelu sebe.
Odjednom se zaljubim u plavetnilo neba i u osjećaj slobode koji se prostire daleko iza zamišljene granice horizonta. Sasvim iznenada poželim putovati nepreglednim ravnicama; ispuniti dane lutanjem i predvečerja mirisom pokošenih travki dok osluškujem šapat zvijezda.
Čini mi se tada da bih u noći punog mjeseca mogla putovati s ciganskim čergama i grijati se vatrom pod vedrim nebom i postati skitnica.
Ne bi me pratili začuđeni pogledi ljudi koji misle da me poznaju gledajući moj kaput, torbu i cipele, a ne razumiju što znači kad kažem da se moj pas smiješi i da se radujem što sam vidjela vjevericu.
Ne čudim se više njima, čudim se sebi što već nisam postala njima slična. A onda se sjetim da je trenutak slobode, vedro nebo i ciganska pjesma moj potajni bijeg i slatka prevara prije nego što se ponovno uklopim u sveopće podrazumijevanje. Do sljedeće prilike da koračam nesputana.
