Razmišljam kako bi bilo da vam nakon četiri godine (i kusur) blogerskoga staža sad lijepo napišem što sam, tko sam pa da znate s kim imate posla.
No onda, opet, mislim – draže mi je ovako imati svoj kutak za virtualnu komunikaciju, a da pritom ne moram utefteriti sve podatke od koljena sedmog. Ipak, baš na ovome mjestu rekoh o sebi mnogo više nego što sam upisala u bilo koji obrazac za birokratske zanimacije.
Osim toga, da baš sve razotkrijem, kako bih se ovako šarmantna, zanosna, osjećajna i nadasve zavodljiva, branila od svih svojih obožavatelja koji mi i sad upućuju mailove prepune iskaza poštovanja ter pridjeva u superlativima, razumije se.
Nadalje, šteta je izgubiti dozu tajnovitosti koja izaziva znatiželju i nagađanje. Možda se bavim špijunažom!? Onda vi pogledate svoj brojač posjeta pa među svim onim podacima, brojkama i adresama nađete, recimo: proxy1.mup.hr. I ne posumnjate na mene. A ja vas zapravo pratim. Špijuniram!
Tako da sad već mogu pretpostaviti kako ovaj odlomak čitaju samo oni s kojima sam u blogosferi odavno otkrila zajednički jezik pa strpljivo čekaju hoću li napokon napisati i štogod suvislo. Dobro, možda je ostao i koji prolaznik dobronamjernik.
Uglavnom, htjedoh reći kako sam pročitala članak o britanskoj blogerici Belle de Jour koja je, baveći se prostitucijom, na blogu opisivala svoja iskustva, i to, kažu, toliko uvjerljivo i vješto da je objavljena i knjiga, a nastala je i televizijska serija.
Nakon šest godina blogerske anonimnosti odlučila je otkriti svoj identitet. Izazvala je veliko iznenađenje (bolje rečeno zaprepaštenje) javnosti kad je objavljeno da je riječ o uglednoj znanstvenici koja se počela baviti prostitucijom da bi mogla završiti doktorat.
Pročitavši tekst, pomislila sam koliko zapravo ima takvih priča i koliko ljudi živi dvostrukim životom, a da se to i ne zna. Sličnih je primjera bilo i bit će, to je činjenica, zato moram reći da me nije iznenadio taj podatak o dvostrukom životu.
Isto tako smatram da prostitucija nije rješenje problema, premda je jasno kako postoje razni uzroci, razlozi koji potaknu osobu na taj izbor; ne opravdavam, ali ne želim osuđivati, upirati prstom; svaka priča ima svoje "zašto" i "zato".
No potaknulo me to da promislim i o tome na kakve sve prepreke (osim financijskih – jer, znanost je skup sport) nailaze ljudi koji žele biti znanstvenici. Kad je riječ o hrvatskim znanstvenim krugovima, ne mogu se oteti dojmu da je u mnogima od njih prisutan dobri stari hrvatski jal te da postoji mnoštvo klanova, zatvorenih krugova čiji članovi jedni drugima pišu recenzije i objavljuju članke u časopisima, sve po načelu "ti meni – ja tebi". I zdušno blate članove suprotnoga klana. Nije li i to svojevrsna - prostitucija znanosti?
K tome, rekla bih da mnogi još uvijek strepe od one strašne "prijetnje" da će učenik nadmašiti učitelja te da u tom mnoštvu postoje i neki "znanstvenici" čiji je životni moto ne dopustiti ženama da budu bolje, jer – njihovo je mjesto u zapećku.
Ne mogu ni zamisliti kako bi u takvu ozračju reagirali nečiji suradnici kad bi se u nas dogodio sličan slučaj. U spomenutom se tekstu navodi da je dr. Brooke Magnanti (tako joj je pravo ime) "prije mjesec dana otkrila svojim najbliskijim kolegama u institutu u kojem radi, koji su, kako kaže, bili puni podrške i razumijevanja i koji su tajnu čuvali sve do kraja."
Zanimljiva je činjenica da je toliko dugo uspjela ostati anonimna, čak i nakon objavljene knjige. Začuđujuće je i to kako razotkrivanje nije uspjelo ni svemoćnoj medijskoj mašineriji. I, na kraju krajeva, još jedna potvrda da nikad ne znamo tko se krije iza kulise…
|
