Kad smo se točno upoznali nas dvoje, više se dobro i ne sjećam. Pamtim jedan susret iz osnovne škole. Sjećam se kiše. I svog smijeha; doduše, ne upućenog njemu, ali smijeha s prijateljicom iz klupe, onog slatkog prigušenog smijeha u trenucima kad je nastavnik govorio i kad je trebalo pozorno slušati, pa je, primijetivši da se ilegalno smijemo, prozvao mene da čitam:
Kiša rominja,
glogolji,
žamori;
kiša jadikuje;
mijenja pravac,
vraća se,
bugari,
i opet sipi i sipi
na dvorišta gdje stvara mlake,
na krovove gdje teče u žlijeb;
kiša jednolično svira
kao lučac o zvonku staklu
po stablima,
po brezima,
po živcima,
po srcima.
Kiša kiši
i kiši
i prestaje da kiši;
a onda otiče cestom.
Mislim da se pjesnik ne bi ljutio što smo tih nekoliko minuta pretvorile u poeziju smijeha, osim toga, i sam je rekao da je ono što bi potomcima htio namrijeti u baštinu – vedrina; kristalna kocka vedrine.
S vremenom su susreti s kristalima njegove poezije postali sve češći, dobivali su neke nove zvukove, boje, tonove, nijanse…
Čitajući njegove pjesme, s njim se može radovati, tugovati, smijati, vikati, plakati, može se osjećati sjeta, mir, ljubav, prepoznati jad, patnja, očaj, jecaj, utjeha i nada…
Cijenili su ga i prezirali, hvalili i kudili, a on je uvijek, koliko god zastranjivao, lutao, tražio, nalazio, vraćao se i ponovno odlazio – ostao poseban i svoj.
Tako je za mene uvijek posebna i draga njegova pjesnička riječ.
MENI BEZ MENE
Ure od smole cure besmisleno,
sumorni čovjek snatri bestjelesno
sutonska strast se boji bezimeno,
a ljubav jeca, jeca bespredmetno;
i sve je danas prazno beskonačno,
a vjetar duva, duva bezutješno
na gole duše koje neprestano
ištu i grle beznadno, beskrajno.
MISAO NA NJU
I
Po kakvim oštrim prođoh stazama,
pokakvoj tuzi vlažnih humova,
u zanosima, u ekstazama ?
Ja pamtim prašni očaj drumova
i vrtoglavih cesta ludilo,
i usred vira ponoć umova
I lutanje je već utrudilo
krvave noge i žulj brzih stopala.
Nostalgiju je tek probudilo,
i gora me je želja spopala:
za nekim rujnim Barcelonama,
za kojim pandža grud je kopala,
za maslinama našim, za Salonama,
večernjim zlatom blagih Zdravomarija,
za blagom mira, sjetom i madonama,
i čistim srebrom naših rodnih arija.
ZELENU GRANU S TUGOM ŽUTA VOĆA
Zelenu granu s tugom žuta voća
U kakvom starom spljetskom perivoju
Sanjarim s mirom dok se duša noća
I vlaga snova hvata dušu moju
Al čežnja dršće kao ptiče golo
Ko plava pjesma naglo prekinuta
Ko neko blijedo i beznadno kolo
Ko bosi prosjak na po' pusta puta
Sva ljubav moja nasred ceste kisne
Moje je srce od sedam komada
Pod svakim mačem jedan plam da vrisne
Nad mojim dahom mramorna gromada
Tmurne se misli reska svjetla boje
Krv u moždane, mozak van da skoči
Nad mojim mrakom sijevaju tek tvoje
Tuđinska ženo, samilosne oči
***
...Nalazim se u dubokom srcu dubokog mora.
Ovamo su me doista vile donijele,
u nepoznatom nadnevku kada je globus zadrijemao
i nitko nije mogao da me primijeti.
Ja sam u carstvu pustolovine, u čudu događaja.
Konačno sam doživio da je svijet zaboravio.
I postao sam vlasnik jednog otajstva.
Otputovao sam ravno pravoj slobodi....
***
I legendarna (jer, na današnji je dan 1955. otišao Tin)…