Kad jesenja magla rasplete svoje kose i vjetar uzdahne, preplaše se ptice, ostanu pusta strništa i ogoljele vrbe. Izgube se boje i vode tužno jecaju dok ne zasja sunčano podne.
A onda me nekom čudnom snagom ponese taj zagrljaj svjetlosti pa koračam ususret oblacima i zastajem samo kratko da bih se nasmiješila (jer zbog osmijeha vrijedi zastati) otkrivajući da sam tako najbliža onom najskrivenijem dijelu sebe.
Odjednom se zaljubim u plavetnilo neba i u osjećaj slobode koji se prostire daleko iza zamišljene granice horizonta. Sasvim iznenada poželim putovati nepreglednim ravnicama; ispuniti dane lutanjem i predvečerja mirisom pokošenih travki dok osluškujem šapat zvijezda.
Čini mi se tada da bih u noći punog mjeseca mogla putovati s ciganskim čergama i grijati se vatrom pod vedrim nebom i postati skitnica.
Ne bi me pratili začuđeni pogledi ljudi koji misle da me poznaju gledajući moj kaput, torbu i cipele, a ne razumiju što znači kad kažem da se moj pas smiješi i da se radujem što sam vidjela vjevericu.
Ne čudim se više njima, čudim se sebi što već nisam postala njima slična. A onda se sjetim da je trenutak slobode, vedro nebo i ciganska pjesma moj potajni bijeg i slatka prevara prije nego što se ponovno uklopim u sveopće podrazumijevanje. Do sljedeće prilike da koračam nesputana.
Post je objavljen 09.11.2009. u 13:49 sati.