22.01.2009., četvrtak
- 22:59 -
Komentari (38) -
Isprintaj -
#
Spaladium-efekt
17.01.2009., subota
Kao televizijska gledateljica koja shvaća da su mnogi programski sadržaji ispodprosječni, da postoji jedan dio prosječnih, podnošljivih emisija i samo mali dio onoga što se može nazvati kvalitetnim programom, ne provodim mnogo vremena pred tim dalekovidničkim šućmućarijama.
Kad već gledam televiziju, iz svakodnevne programske sheme izaberem neke sadržaje koji me zanimaju, a pogotovo ako su uz to i provjerene kvalitete – poput onih "odabrao Đelo Hadžiselimović". Izbor je podložan promjenama a kriteriji su vrlo različiti: od raspoloženja do aktualnih događanja.
S obzirom na to da je Hrvatska trenutačno pozornica svjetskih rukometnih zbivanja, a ja sam odavno posebno naklonjena tom sportu, nisam htjela propustiti televizijski pogled na splitsku svečanost otvaranja Svjetskog rukometnog prvenstva i, naravno, prvu utakmicu naše reprezentacije.
Osim toga, naša je nacionalna dalekovidnica hametice potučena u borbi s konkurentskom televizijskom kućom koja ih sad vuče za nos postavljajući svoje uvjete za svaku sekundu televizijskog prijenosa, tako da sam bila i pomalo znatiželjna kako će izgledati prijenos u izvedbi erteelovaca.
Privlačna je bila i činjenica da cijeli program neće predugo trajati jer je odmah nakon svečanosti slijedila utakmica. To je, naravno, značilo i da neće biti raskošne scenske opreme jer bi bilo nemoguće ukloniti sve to do početka sportskog nadmetanja.
Tim više, zanimala me ideja, izvedba, kvaliteta. A ideja je bila zanimljiva. Magičar i dječak koji se zabavljaju trčeći između plesača smještenih po rukometnom terenu i gledajući ih kako plešu. Obasjani snopom svjetla, oni su otplesali ples karakterističan za zemlju koju predstavljaju. Uz njih, pojavili su se i izvođači koji su plesali breakdance, predstavljajući tim univerzalnim plesom mlade naraštaje svih zemalja.
Istina, nisam sigurna da bih uspjela dovoljno dobro protumačiti i povezati sve to - da nije bilo voditelja koji su to i prokomentirali, ali dobro, nije tako teško uočiti osnovnu ideju. Postoji univerzalan jezik među ljudima, poput glazbe, plesa, sporta... Jezik koji svi razumiju i koji ne poznaje granice.
Problem je, međutim, bilo ono spomenuto trčanje između plesača i lutajući snop svjetla koji je sve to trebao pratiti i u određenom trenutku dovoljno dobro osvijetliti pojedinu skupinu plesača. No teško je bilo razaznati što točno osvjetljava u kojem trenutku. Pomalo nalik na nekakav košmar. Sve je to pratila i glazba, ali opet – problematično. Nekakva mješavina zvukova, a u toj se kakofoniji tek povremeno mogao naslutiti ritam glazbe po kojoj se prepoznaje određeni ples. Na kraju su se pripadnici GSS-a alpinistički efektno spustili sa stropa zajedno sa zastavama svih zemalja sudionica, a pokazali su i kako izgleda poznata rukometna "gusjenica" kojom naši igrači proslavljaju pobjedu.
Najzabavniji je dio protokola, zapravo, ispao onaj govornički. A sve zato što je publika preuzela inicijativu i nije se dala zezati. Tako su navijači bez imalo ustručavanja nadglasali službenu prevoditeljicu jer je govorila na lošem engleskom jeziku, političari su dobili svoju dozu zvižduka, a po ocjeni publike gromoglasan pljesak i ovacije zaslužio je predsjednik Svjetske rukometne federacije - Hassan Mustafa.
Znakovita poruka – svakodnevno gledamo kojekakve loše izvedbe i ne možemo se obraniti od sveprisutnosti hrvatskih političara, zato sad želimo sport.
Nadam se da je to dovoljno jasna poruka i novinarskim ekipama koje prate ta zbivanja; naime, sinoć se mogla primijetiti i njihova žarka želja da se jave iz VIP-lože i da nas ne zaborave izvijestiti kako su utakmicu pratili i mnogi celebrityji. I iskreno se nadam da se prijenosi utakmica neće pretvoriti u kojekakva izdanja a la "Exkluziv", "Exploziv" ili sličan idiotiv. Jerbo, nikad ne znaš. Senzacionalistička je tuga pregolema.
|
- 14:40 -
Komentari (37) -
Isprintaj -
#
Izvrnute vrijednosti
14.01.2009., srijeda
Među svim uspomenama koje čuvamo iz vremena djetinjstva i školovanja, nije se teško prisjetiti i ideja koje smo imali o tome što želimo biti kad odrastemo. Naravno, s vremenom se mnogo toga mijenja: i naši interesi i mnoge druge okolnosti koje nas usmjeravaju i utječu na naš izbor.
Ipak, sve ono što smo priželjkivali dok smo bili djeca i što smo tada sanjali da ćemo jednoga dana postati – nije se pojavilo bez smisla i razloga. Poticaj je mogao doći iz neposredne okoline ili neke situacije u kojoj smo možda samo posredno dobili ideju.
Obično smo imali osobu koja nam je bila uzor. Svidjelo nam se to što radi ili nas je jednostavno taj netko oduševio svojom pojavom, osobnošću pa smo i sami poželjeli postati takvi kad odrastemo. Možda je to bio neki vatrogasac, policajac, pilot, medicinska sestra, pjevačica, glumica… Kako je vrijeme prolazilo, mijenjale su se i te želje, pojavljivali su se neki novi uzori. Tijekom odrastanja svi imaju neke svoje uzore. U društvu u kojem živimo pronalazimo uzore; oni postoje u našoj obitelji, u okolini, u školi, na televiziji…
No nisu svi pozitivni. Netko svojim ponašanjem može pružiti vrlo negativan primjer, a pokaže li se da se takvo ponašanje tolerira, da nema sankcije i da se na taj način može doći do željenog cilja, vrlo je vjerojatno da će i takav model ponašanja nekome postati – uzor. Ključnu ulogu pritom ima odgoj; najprije u obitelji, zatim slijedi vrtić, škola, utjecaj grupe vršnjaka… Proces kojim usvajamo vrednote i norme vlastitog društva i kulture.
Što se dogodilo s vrednotama i normama hrvatskog društva? Odavno je jasno da ne proživljavamo samo gospodarsku krizu, nego i moralnu. Kakvi su danas uzori koji se nude mladima?
Ili je sve kao u onoj pjesmi: izvrnute vrijednosti, strah, samo strah…
S jedne strane do njih dopire ona odgojna poruka da će svojim trudom, radom, obrazovanjem, upornošću, poštenjem postići svoj cilj; i to je, naravno, ispravan i pozitivan put.
S druge strane dolaze drukčije informacije; primjeri koji pokazuju kako se do velike zarade može doći i bez pretjeranog napora moždanih vijuga; dovoljna je hrabrost, otkvačenost i malo sreće da te pozovu u kakvu emisiju u kojoj ne trebaš ispasti pretjerano pametan, samo je važno da si tamo. I da ti nije neugodno.
Zaradiš, a poslije si velika faca. Prepoznaju te na ulici. Ako imaš dovoljno hrabrosti, možeš otkriti i svoju intimu. I to se dobro plaća. A ako imaš novca… toliko toga možeš kupiti. Nije li donedavno bila javna tajna da i obrazovanje ima svoju superlight-kategoriju koja se može kupiti?
S raznih strana dopiru primjeri kako se svašta može prodati: vlastito tijelo, nevinost, poštenje, istina, laž… Pritom uopće ne treba mnogo truda da bi se ostvario takav "uspjeh". Važna je zarada.
Takve se poruke šalju. Golema količina negativnih uzora. I za takve primjere "uspjeha" postoji nevjerojatno jaka reklama.
Oni pozitivni ostaju u sjeni. Šačica sportaša bez mrlje na sportskoj odjeći; njih ne treba reklamirati, oni ionako moraju naporno trenirati, podnositi poraze da bi dosegli pobjede, putovati, drančiti lovu, tražiti sponzore. A onda, ako eventualno štogod osvoje, imat će svojih pet minuta slave, tapšat će ih po ramenima…
O intelektualcima da ne govorimo. Dr(ušt)vo znanja još nije stasalo.
Neće nam valjda uzor biti tamo neki znanstvenik… Marin Soljačić? Tko je uopće on? I koliko je godina morao učiti i raditi da bi došao do neke love? Predugo to traje.
Niš', odoh se ja prijaviti za neki reality. Postat ću celebrity.
|
- 19:15 -
Komentari (29) -
Isprintaj -
#
Sunčev krug
10.01.2009., subota
Korijeni šopingholizma
08.01.2009., četvrtak
Budući da je u posljednje vrijeme ponovno aktualna tema - (ne)radna nedjelja, moram reći da me ne čude polemike o tome; o plaćama, otkazima, zakonima… O tim se pitanjima može raspravljati. No osjećala sam se kao čuđenje u svijetu kad su mediji počeli izvještavati o jednoj drugoj pojavi. Odmah sam zamislila situaciju…
Nedjelja. Zimsko jutro; sunčano, ali hladno. Bude se stanovnici hrvatskih gradova. Veseli i sretni jer - radni je tjedan bio naporan i sad napokon cijela obitelj može u šoping. Ali, jao! Uskoro postaju svjesni strašne činjenice. Trgovački su centri zatvoreni. Što sad? Izlaze iz svojih kuća i na rubu očaja bauljaju ulicama tražeći kioske, benzinske postaje, bilo kakav znak trgovačkog života. Beznadna situacija. To mnoštvo izgubljenih šopingholičara ne zna kako provesti nedjelju.
Časna riječ, kad sam čula te vapaje o tužnoj sudbini svih onih koji su ostali bez svoje jedine nedjeljne zanimacije, došlo mi je da zaplačem. Bilo mi je još teže kad sam na televiziji vidjela snimke kojekakvih mjesta na kojima se nalaze neobične i maštovite trgovačke tezge na otvorenom, a između njih tumaraju šopingholičari u magli. Samo da ubiju vrijeme do ručka. Jer, kako drukčije provesti nedjelju?
Sad država mora zbrinuti i sve ovisnike o nedjeljnoj šetnji po trgovačkim mekama. Neka izvoli naći zabavu koja će dostojno zamijeniti kupovinu koju im je tako maćehinski otela. Nepravda je to. Pustiti ljude da se nedjeljom osjećaju tako isprazno, tako nesretno, tako izgubljeno, tako bezšopingano…
Osim toga, problem treba ozbiljno shvatiti i znati da u nas postoji povijest šopingholizma. Jerbo, nekima je šoping duboko u korijenima, još od stoljeća sedmog. Ne može se to samo tako iskorijeniti. O tome postoje i povijesni dokumenti; statuti, listine, povelje…
Pobogu, pa i Baščanska ploča, taj važni povijesni spomenik, nije li i to svojevrsni dokaz trgovanja? Kad je Zvonimir, kralj hrvatski, darovao onu ledinu… mislite da ju je darovao tek tako i da nije dobio ništa zauzvrat? Nije šipak! Samo tko zna zašto to nije zapisano, i to je morala biti neka trgovina. A Kralj Zvonimir – utemeljitelj srednjovjekovnog šopingholizma u Hrvata, prvog o kojem postoji službeni zapis.
I da ne nabrajam dalje sve hrvatske kupoprodajne ugovore… Samo hoću reći da je to veliki problem i da on odavno postoji, stoga mu treba ozbiljno pristupiti.
Ne može se samo tako ostaviti šopingholičare na cjedilu i ne ponuditi im nikakvu nedjeljnu razonodu. Ovako – ljudi su izgubljeni. Ne znaju što će nedjeljom, kamo bi sa sobom. Možda bi trebalo osnovati kakav centar za odvikavanje od nedjeljnog šopinga pa će lijepo nedjelju moći provesti tamo. Za početak.
|
- 10:40 -
Komentari (65) -
Isprintaj -
#
"Tajna i Oblak"
06.01.2009., utorak
Razmišljajući što napisati uz fotografije oblaka koje sam htjela objaviti na blogu, tragala sam za nekom lijepom pjesmom. Na kraju sam je pronašla u jednoj od svojih knjiga, a u nizu rezultata koje je ponudila tražilica otkrila sam nešto drugo; naslov knjige "Tajna i Oblak".
Prije svojih prvih blogerskih koraka pročitala sam "Dupinov san" i još neke knjige istoga autora, a onda sam, nakon ulaska u blogosferu, otkrila da i je i on - bloger.
Uočivši da je i u knjizi "Tajna i Oblak" riječ o temi koja se nadovezuje na "Dupinov san", znala sam da ću prilikom sljedećeg odlaska u knjižnicu potražiti baš taj naslov. Kad sam posudila knjigu, pozornost mi je, osim naslovnice, privukao i tekst na njezinoj poleđini; zanimljive rečenice koje čitatelja uvode u fabulu:
"Tajna i Oblak" priča je o fantastičnoj ljubavi između jedne žene i jednog dupina. Istodobno to je priča o ograničenjima koje ljudi postavljaju ispred i oko sebe te o snazi ljubavi i strpljenja potrebnoj da se te granice prijeđu. Zaronit ćete u plave dubine s dupinom Oblakom, u njegovo vrijeme snova, ali i u Tajninu neispunjenu čežnju, u njezine godine oklijevanja i život koji bi sasvim lako mogao biti i vaš.
Priča je to o Tajni, ženi koja živi mirnim životom na jednom otoku. Ima obitelj (muža i dvoje djece), posao, prijatelje, ali ima i svoju – tajnu: jak osjećaj nemira koji je skrivala u sebi, zbog kojeg se povlačila u osamu na stari kameni mol. Tamo se u samoći prepuštala tom svom nemiru, mislima i mašti, često osjećajući neko neobjašnjivo nezadovoljstvo:
„Zašto,“ pitala je samu sebe, „zašto sam nezadovoljna? Imam sve što sam ikada željela, sve što ljudi žele… Zašto onda?“
U svim ostalim trenucima Tajna nije dopuštala da je obuzme taj osjećaj; živjela je naizgled mirnim životom, pružajući svojoj obitelji ljubav, sigurnost i mir. Ali, svoj mir nije pronalazila. A onda se jedne večeri iznenadila kad je, otišavši na mol, susrela dupina. Njezino je iznenađenje bilo još veće nakon što je otkrila da mogu komunicirati.
Od tog trenutka počinje fantastična priča o ženi i dupinu po imenu Oblak; priča o dodiru dvaju svjetova, o susretu koji je istodobno nježan i snažan, i donosi promjene. Priča o životu, čežnji, ljubavi, sreći; o prirodi ljudi i dupina, njihovim sličnostima i razlikama.
Uistinu je sasvim lako prepoznati se u toj priči; prepoznati neke vlastite dvojbe, razmišljanja, poimanja, sve ono što postoji u Tajninu životu, ono što je ljudskoj prirodi, a to je i potraga za ljubavlju, o kojoj dupin kaže:
„Ljubav nikad ne donosi patnju“, objašnjavao je Oblak strpljivo. „Naši postupci s ljubavlju su ti koji je stvaraju…“
„Ah,“ nasmijala se Tajna, “da te sad čuju svi oni koji smatraju da su sve velike ljubavi tužne…“
Oblak se nije dao zbuniti. „Možda su ti ljudi u svojim velikim ljubavima jednostavno griješili – možda su nešto pogrešno činili. Zašto pretpostavljaš da je kriva ljubav, a ne oni? Možda su svi oni osim ljubavi osjećali nešto drugo. Strah i negativni osjećaji donose patnju, a ljubav nikada.“
„I ti doista misliš da je to toliko jednostavno?“ upitala je Tajna.
„Da, ja to doista mislim“, odlučno je potvrdio Oblak. „Ljubav je potrebno slijediti, dopustiti joj da upravlja tvojim životom ma gdje te to odvelo. Ne sumnjati u nju. Čak i onda kad izgleda da nas vodi nemogućim putem. I to je sve. Upravo je tako jednostavno.“
No nama se tako često čini da je potpuno suprotno. Često oklijevamo i sumnjamo baš kao što je i Tajna oklijevala, sumnjala… Sve to navodi čitatelja da požuri, da otkrije što je bilo dalje i kakvu je odluku donijela – hoće li slijediti ljubav ili živjeti onako kako je navikla. Ipak, to žurno čitanje nije samo površno, jer priča dopire duboko ispod površine…
|
- 17:54 -
Komentari (32) -
Isprintaj -
#
Fragmenti sjećanja
04.01.2009., nedjelja
Ima dana kad me uhvati snažna volja za pospremanjem i onda, puna tog pospremačkog elana, počnem prevrtati po stvarima, pregledavati ih, slagati, razvrstavati. Međutim, dogodi se katkad da se to moje pospremanje pretvori u "pospremanje". Nešto mi odvuče pozornost i, eto vraže, umjesto da zavrnem rukave, zavrnem se u kakav zakutak i onda listam knjige, pregledavam fotografije…
Baš kad sam prionula poslu, nabasala sam na fotoalbume. I tako, prosuvši te komadiće sjećanja, polako sam ih skupljala, pomno pregledavala, nizala i povezivala promatrajući ih i ispitujući kao svjedoke vremena.
Velik dio fotografija iz vremena djetinjstva i odrastanja snimili su moji roditelji. Sve je prizore bilježio stari Kodakov fotoaparat koji je davnih godina moj djed kupio u Njemačkoj. S vremenom su se stvari otele kontroli pa je spomenuti aparat dospio u moje ruke.
I ta su sjećanja vrlo intenzivna budući da sam sama fotografirala sve i svašta. I nije bilo - škljocni pa obriši. Kad jednom pritisneš okidač, nema natrag (na što me ovo podsjeća?), a kad ispucaš film, samo je fotograf mogao pomoći da se sve to uprizori na papiru. Kakvo računalo…
A lijepo je snimao taj moj kodak.
I zalaske sunca...
...i ljetovanja...
...i putovanja...
Prelistala sam tako stare albume, razmišljala o tim prizorima i obuzeo me smijeh, i obgrlila me sjeta, i dotakla me nostalgija, i svašta nešto još…
I aparat nijemo svjedoči o svim tim godinama. Uskoro će vjerojatno imati muzejsku vrijednost.
A ja? Sad hodam svijetom s nekakvim novim aparatom i škljocam, škljocam dva, tri puta – pa, štogod i ispadne dobro. Nema nikakvih fotografskih tečajeva u mojoj blizini, stoga "nabadam" sama, metodom pokušaja i pogrešaka. Ako znate kakva učitelja (s mnogo šarma i još više duše, koji voli sve što vole mladi  ) – preporučite me. Šifra: Brzo učim, još brže zaboravljam. Podaci poznati redakciji.
|
- 18:20 -
Komentari (25) -
Isprintaj -
#
|
