Kao televizijska gledateljica koja shvaća da su mnogi programski sadržaji ispodprosječni, da postoji jedan dio prosječnih, podnošljivih emisija i samo mali dio onoga što se može nazvati kvalitetnim programom, ne provodim mnogo vremena pred tim dalekovidničkim šućmućarijama.
Kad već gledam televiziju, iz svakodnevne programske sheme izaberem neke sadržaje koji me zanimaju, a pogotovo ako su uz to i provjerene kvalitete – poput onih "odabrao Đelo Hadžiselimović". Izbor je podložan promjenama a kriteriji su vrlo različiti: od raspoloženja do aktualnih događanja.
S obzirom na to da je Hrvatska trenutačno pozornica svjetskih rukometnih zbivanja, a ja sam odavno posebno naklonjena tom sportu, nisam htjela propustiti televizijski pogled na splitsku svečanost otvaranja Svjetskog rukometnog prvenstva i, naravno, prvu utakmicu naše reprezentacije.
Osim toga, naša je nacionalna dalekovidnica hametice potučena u borbi s konkurentskom televizijskom kućom koja ih sad vuče za nos postavljajući svoje uvjete za svaku sekundu televizijskog prijenosa, tako da sam bila i pomalo znatiželjna kako će izgledati prijenos u izvedbi erteelovaca.
Privlačna je bila i činjenica da cijeli program neće predugo trajati jer je odmah nakon svečanosti slijedila utakmica. To je, naravno, značilo i da neće biti raskošne scenske opreme jer bi bilo nemoguće ukloniti sve to do početka sportskog nadmetanja.
Tim više, zanimala me ideja, izvedba, kvaliteta. A ideja je bila zanimljiva. Magičar i dječak koji se zabavljaju trčeći između plesača smještenih po rukometnom terenu i gledajući ih kako plešu. Obasjani snopom svjetla, oni su otplesali ples karakterističan za zemlju koju predstavljaju. Uz njih, pojavili su se i izvođači koji su plesali breakdance, predstavljajući tim univerzalnim plesom mlade naraštaje svih zemalja.
Istina, nisam sigurna da bih uspjela dovoljno dobro protumačiti i povezati sve to - da nije bilo voditelja koji su to i prokomentirali, ali dobro, nije tako teško uočiti osnovnu ideju. Postoji univerzalan jezik među ljudima, poput glazbe, plesa, sporta... Jezik koji svi razumiju i koji ne poznaje granice.
Problem je, međutim, bilo ono spomenuto trčanje između plesača i lutajući snop svjetla koji je sve to trebao pratiti i u određenom trenutku dovoljno dobro osvijetliti pojedinu skupinu plesača. No teško je bilo razaznati što točno osvjetljava u kojem trenutku. Pomalo nalik na nekakav košmar. Sve je to pratila i glazba, ali opet – problematično. Nekakva mješavina zvukova, a u toj se kakofoniji tek povremeno mogao naslutiti ritam glazbe po kojoj se prepoznaje određeni ples. Na kraju su se pripadnici GSS-a alpinistički efektno spustili sa stropa zajedno sa zastavama svih zemalja sudionica, a pokazali su i kako izgleda poznata rukometna "gusjenica" kojom naši igrači proslavljaju pobjedu.
Najzabavniji je dio protokola, zapravo, ispao onaj govornički. A sve zato što je publika preuzela inicijativu i nije se dala zezati. Tako su navijači bez imalo ustručavanja nadglasali službenu prevoditeljicu jer je govorila na lošem engleskom jeziku, političari su dobili svoju dozu zvižduka, a po ocjeni publike gromoglasan pljesak i ovacije zaslužio je predsjednik Svjetske rukometne federacije - Hassan Mustafa.
Znakovita poruka – svakodnevno gledamo kojekakve loše izvedbe i ne možemo se obraniti od sveprisutnosti hrvatskih političara, zato sad želimo sport.
Nadam se da je to dovoljno jasna poruka i novinarskim ekipama koje prate ta zbivanja; naime, sinoć se mogla primijetiti i njihova žarka želja da se jave iz VIP-lože i da nas ne zaborave izvijestiti kako su utakmicu pratili i mnogi celebrityji. I iskreno se nadam da se prijenosi utakmica neće pretvoriti u kojekakva izdanja a la "Exkluziv", "Exploziv" ili sličan idiotiv. Jerbo, nikad ne znaš. Senzacionalistička je tuga pregolema.
|
