Žena zmaj

29.11.2005., utorak

Hoću napisati nešto o onoj vječnoj muško-ženskoj temi i onda zapnem kao školarac koji ne zna započeti sastavak u zadaćnici. Usput, naočale su mi na servisu i slova mi malo «bježe».

Uglavnom, razmišljam o nekim pričama svojih starijih kolegica (naglasak je na riječi starijih). Neki dan su mi objašnjavale kako one vide današnje odnose među mladićima i djevojkama, i to onim slobodnim mladim ljudima, koji bi se, je li, trebali povezati.

Kaže jedna kako se njoj čini da su današnji muškarci poprilično pasivni. Druga govori o svom sinu koji je završio fakultet, radi, ima sve što mu treba, ali, pogađate, nema curu. Dakle, potvrđuje teoriju one prve. A prva nastavlja kako se njoj čini da bi djevojke trebale preuzeti inicijativu. Onda je, kao na teniskom igralištu, druga opet vratila lopticu. Ja promatram kao igrač početnik. Reče kako se današnji mladići boje djevojaka koje već na prvi pogled procijene kao uspješne, pametne i lijepe jer su takve samosvjesne, intelektualno ravnopravne pa ih često doživljavaju kao prijetnju svojoj dominaciji.

I tako oni traže neke koje su malo manje samopouzdane, simpatične, zgodne, koje su nježne i krhke pa se čini da im je potrebna zaštita. U tom slučaju se oni osjećaju kao osvajači ženskih srdaca, potvrđuju svoju dominaciju, hrane svoj muški ego.
Međutim, oprez! Navedene ženske osobine zapravo ne trebaju uopće značiti da se iza te krhkosti upravo to i krije. Drugim riječima, to može biti samo kulisa za prepuštanje vodstva muškarcu da bi se on osjećao kao vođa igre.

Kako sam se ja skanjivala u nerazumijevanju ovih proturječnosti, morale su mi još pojasniti. Kako sad to – današnji su mladići pasivni, djevojke trebaju preuzeti inicijativu, a ako to učine, one dobivaju glavnu ulogu u cijeloj priči. Neće li se tek onda takav suvremeni muškarac osjećati ugroženim pred dominacijom žene osvajačice?

«Ma neee, Big Blue, ne ide to tako», odgovaraju mi gotovo jednoglasno, «treba preuzeti inicijativu, ali ne pokazivati svoju snagu, prikazati se krhkom i uvjeriti njega da je on taj koji vodi igru i osvaja.»
Hm, ovo mi je u najmanju ruku zvučalo kao ratna strategija kakve se ni Napoleon ne bi posramio.

A onda je počela introspekcija. Dakle, ako je to stvarno tako, gdje sam ja u svemu tome? Naime, meni je draže da muškarac mene osvaja. Ipak, nikako ne mogu pristati na glumu i biti nešto što nisam. Ne razmećem se i ne namećem, ali jednostavno se ne mogu poklopiti i šutjeti. Ne smatram da sam pokupila svu pamet svijeta, ali ne mogu glumiti umiljatu i nevještu glupačicu. Iako sam katkad i smotana, a događaju mi se i gluposti. I kako sad to pomiriti? Ima dana kad se osjećam kao žena zmaj, a ima i onih kad sam kao slon u staklani; istodobno, vrlo sam emotivna. I nekako mislim da u ljubavi ne bi trebali postojati nikakvi računi, to se jednostavno događa. Zašto onda imam osjećaj da nema ravnoteže? Znam da ništa ne znam.

- 22:43 - Komentari (15) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

<	studeni, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Opis bloga

Arhiv

Poveznice...

Žena zmaj

29.11.2005., utorak