Bamboocha!

30.09.2005., petak

Mislim da smo svi vidjeli reklamu u kojoj mjehurići šapuću bamboocha, a čupavi domorodci nesuvislo izgovaraju ono humunuku...što li je već. Dakle, gomilu gluposti koje bi valjda trebale biti duhovite, a reklama neizmjerno uspješna. Na početku uopće nisam obraćala pozornost na te njihove beljezgarije, ali sam bila sigurna da je to jedna od onih koje mi se ne sviđaju. Točnije rečeno, bilo je u njoj nešto što mi je vrlo neprihvatljivo, ali (kao što rekoh) nisam joj posvećivala dovoljno pozornosti. No, jednoga dana... Konačno sam dobro p(r)ogledala i taj uradak. Mladići nam pokazuju kako pristupiti djevojkama. Govore li oni o mjehurićima, lopticama ili o djevojačkom poprsju? Dakle, zaplet – konverzacijski nesporazum. I malo štipkanja. A zatim... Pljus! Jedna šamarčina. Pljus! Druga šamarčina. I to s vrlo izraženim zvučnim efektima. Da ne bi bilo zabune. Aha! Čovječe, šamari padaju bez milosti! Znam da je to samo reklama i da ona ima svoj cilj, ali mi se čini da je to najviše u skladu s onim - cilj opravdava sredstva. Vrlo neukusno. I nasilno. Užasavam se svakog nasilja pa tako i ovog – reklamnog. A šamari pljušte. Kakva je poruka cijele te priče? Za vsaku krivu reč kaj reči si mi znao, po jedan je šamar pao! Možda se nekome učini da je primjer vrlo banalan u odnosu na sve ostalo što gledamo na televiziji, a pogotovo u odnosu na nasilje koje se događa u stvarnosti. Ipak, mislim da je i ovo dovoljno ružno. I još nešto. Nameće mi se zaključak da je, po svemu sudeći, šamaranje nešto baš lijepo i pozitivno. Nadasve zabavno. Potaknuto mjehurićima. Bamboocha! A večeras u dnevniku izvještavaju o rezultatima akcije Stop nasilju među djecom. Kažu da je svako peto dijete osjetilo neki oblik nasilja. Pitam se što li će tek biti u budućnosti. Očigledno su «malo» izvrnute vrijednosti. I još ih reklamiraju. Zabavljajte se šamarajući druge! Volite li sport? Ne zaboravite da utakmica ne može bez piva! Ako uz to želite njegovati i prijateljstvo, treba vam pivo. Osim toga, i djevojke ćete lakše osvojiti pokažete li da ste dobri poznavatelji piva. Ne mislim da je ispijanje piva izopačeno i da je sve ovo što sam spomenula jedini izvora zla. Samo želim reći da uvijek postoje oni koji će jedva dočekati da se poistovijete sa svime što im se nudi kao dobro i poželjno, a još nisu dovoljno odrasli da bi mogli dobro procijeniti što je za njih doista dobro i gdje je točno granica...

- 21:29 - Komentari (10) - Isprintaj - #

Poljubac

26.09.2005., ponedjeljak

Koliko ste puta čuli razgovor ili pitanja o tome kako se netko ljubi? I to obično o nečijem jako dobrom ili jako lošem načinu ljubljenja. Budući da, s vremena na vrijeme (namjerno ili samo u prolazu), pogledam prizore iz one čudovišne stvarnosnice (iliti reality showa) po imenu Big Brother, uočila sam tako još jednu «dubokoumnu» misao među svim onim «mudrostima» koje se od stanara mogu čuti. Bila je to Brankičina izjava o tome kako ne voli kad se netko loše ljubi. Poljubila se, kaže, s jednim manekenom, a to joj je bilo toliko traumatično iskustvo da je, unatoč svoj muškarčevoj zanosnoj ljepoti, nakon tog poljupca jednostavno pobjegla od njega. Možete zamisliti kakva je to trauma! (Ironična sam, naravno.) No, ne mogu poreći jednu činjenicu. Kad je spomenula bijeg, zaključih da se u potpunosti slažem s njom. Naime, i samoj mi se javlja neopisiv poriv za bijegom čim čujem da netko lupeta takve gluposti. Objasnit ću. Iz dubine svoje romantičarske duše prezirem priče o ružnom načinu ljubljenja. Poljubac je čaroban užitak. Prepun je ljepote i emocija. To je način iskazivanja naklonosti, prijateljstva, ljubavi, požude, pa i poštovanja. Trabunjam li ja to? Ne, nadam se. Spomenula sam da postoje razni motivi za poljupce. Svi znamo da postoje i različite vrste poljubaca. Poljubac u ruku, u čelo, u kosu, u obraz, u usta, u vrat...i da ne nabrajam dalje sve dijelove tijela koji mogu biti ljubljeni strasnim ljubavničkim poljupcima. Budući da se o tome mnogo govori i piše, pronašla sam i na internetu nekoliko zanimljivosti o poljupcu. Na jednoj stranici piše: Prema talijanskom magazinu za zdravlje ´Dimagrire´, zaljubljenost je najbolji način za skidanje suvišnih kilograma, a ljubljenje sport broj jedan zato što stavlja u pokret čak 29 mišića! Šta pokreće u tijelu: na poljubac tijelo se odaziva od korijena kose pa do vrhova nožnih prstiju, izazivajući u krvi navalu adrenalina, ubrzavanje pulsa sa 70 na 150 udaraca u minuti. Pri samo jednom poljupcu izgubi se čak 12 kalorija, pa pomnožite koliko ćete kalorija istopiti ljubite li se duže. Poljubac je i lijek zato što je prepun prirodnih antibiotika, kao i analgetik jer dok se ljubimo, mozak luči supstancu koja smanjuje bol. U jednom poljupcu razmijenimo 9 mg vode, 0,18 g organskih tvari, 0,71 mg masnoće, 0,45 mg soli i 250 bakterija (...). Poljubac se može smatrati najintimnijim činom jer su od svih erogenih zona usta najbliža mozgu, centru mišljenja i osjećanja. Kakav je to poljubac koji nekome može biti ružan? Postoji li dobra i loša tehnika ljubljenja? Pritom mislim na ljubavnički poljubac u usta jer se o njemu govori kad se spominje dobro ili loše ljubljenje. Ljubiti nekoga takvim poljupcem samo zato što lijepo izgleda, a ne osjećati ništa prema toj osobi (zaljubljenost, bliskost, nježnost, ljubav ili fatalnu privlačnost), čini poljubac samo ispraznim dodirom vrlo slinavih organa. A to, naravno, i nije neki doživljaj. Mislim da ne postoji ružan poljubac. Postoji samo ljubljenje s pogrešnim osobama. Bolje rečeno, takav je poljubac ružan onda kada ne postoje pravi motivi koji su potrebni da bismo u njemu uživali.

- 19:36 - Komentari (20) - Isprintaj - #

Ostavite svoju torbu, vi, koji ulazite!

12.09.2005., ponedjeljak

Strpljivo stojim u redu i gledam u natrpana kolica. Kućne potrepštine... čini se da je sve tu. Razmišljam jesam li štogod zaboravila. Potom se okrećem oko svoje osi ne bih li ugledala još koju blagajnicu na radnom mjestu. Savršeno. Subota popodne, trgovački centar uvijek pun, a na blagajnama nikoga. Pardon! Baš sam sintičava. Mislim da su bile otvorene četiri blagajne od otprilike njih 10. Iznad triju piše: "Blagajna do 10 artikala. Hvala!" Rečenica "besprijekorna", ali ups! opet ja, sitničava. Pa razumijemo se, ne? Znači – imaš li više od deset stvarčica u svom "četveropregu", odstupi! Budući da je u mojoj "karoci" broj prešao famoznu desetku, stojim na pravom mjestu. Samo jedna blagajna radi za nas grješnike koji smo utrpali nešto više. Gle, gle, odjednom se pojavljuje još jedna blagajnica i... pogodite što? Sad nastaje stampedo jer svi žele što prije doći na red i napustiti bojno polje. No dobro, nije tako strašno. Uspijevamo se podijeliti u dvije skupine i sad su redovi manji. "Oprostite, mogu li vas nešto zamoliti?" čujem iza sebe. Okrenem se i ugledam žensku osobu koja u svojim "bojnim kolima" vozi četiri konzerve graha. U žurbi je, kaže, mogu li je pustiti. Neverbalno mi signalizira na moja kolica. Dobro, pomislim, pa što sad! Neka prođe. Ionako će sve brzo obaviti, a onda ja iskrcavam svoje zalihe. Iako je sa svojim vojnim zalihama mogla otići i na jednu od onih "do deset artikala". Ali dobro, što je, tu je. Ma neka prođe naprijed ako joj se već žuri. Nakon što je izvadila konzerve, pričekala račun i htjela platiti, eto nevolje! Naime, u trenutku kad je iz torbe vadila novčanik, blagajnica joj je službenim glasom priopćila neka joj otvori svoju torbu kako bi mogla u nju pogledati. Žena ju je u nevjerici pogledala i rekla: "Vi ćete gledati u moju torbu? Molim?! Kakav je to način?". Eh, sad je već postalo napeto. I dalje stojim iza nje, držeći u ruci samo novčanik jer već znam proceduru. Bez torbe. Gospođa je predala torbu da bi Žena Detektor u nju zavirila i uvjerila se kako nema arsenal ukradene robe. U međuvremenu joj je objasnila kako iznad vrata lijepo piše neka cijenjeni kupci ostave svoje torbe u ormarićima pred ulazom (ili će ih morati otvoriti na izlasku kako bi blagajnica bila sigurna da neće ništa "ispariti" iz trgovine). Ne bi to ni bilo ništa strašno da su ti ormarići koji se tamo nalaze - ispravni. I da se normalno može ostaviti torba pa zaključati. Malo morgen! Niti se zaključava niti se taj ključ može izvaditi iz bravice. Drugim riječima, torbu ostavljate tek tako, isto kao da je prilikom ulaska objesite o kvaku na vratima. No, uđete li s torbom, mazohistički se upuštate u neugodnost koja vas čeka kad vas zamole da je otvorite. Kao i svaku "veliku zvjerku" među lopovima. Pravilo ovdje kaže: "Svatko je kriv dok mu se ne dokaže nevinost". Pitali su se neki je li to kršenje zakona? Zar nemamo pravo na privatnost? Tko smije tek tako tražiti da nam gleda u torbu? Ha, možda bismo se to i mogli zapitati, ali na ulazu sve lijepo piše. Pa tko voli, nek' izvoli! Bljutavo je to. "Cijenjene" kupce tretiraju kao potencijalne lopove. S pedigreom. Sve odreda. Stvar se može i vrlo jednostavno riješiti. Izbjegavanjem tog prodajnog centra.

- 22:16 - Komentari (13) - Isprintaj - #

Studiranje ili živciranje?

09.09.2005., petak

Kad mi je neki dan prijateljica rekla kako joj je sestra otišla u Zagreb na ispit, napomenula je da je to «onaj» ispit koji polaže već... zaboravila sam koliko dugo. Radi se o toliko dugom vremenskom razdoblju da mi je bilo neugodno i pitati. Čini mi se da to traje više od godinu dana. Naravno, s nekim razmacima. Pamtim da je samo ove godine bila barem 4 puta. I padala. Nevjerojatno, ali istinito, iako uči. Sjetim se samo koliko je puta u društvu rekla da mora ići kući učiti. Toliko dugo to traje. Kako je moguće? Znate onu priču s vraćanjem prijavnica. I tako se onda polaže u nedogled. U čemu je problem? Ne znam. Pitam. Jučer sam pokušala i frendicu pitati što se to događa. Znam, još iz studentskih dana, da su na fakultetima kružile razne priče o tome kako koji profesor na ispitu ruši jer se te stvari među studentima vrlo brzo prošire. Isto tako znam da su neke od njih bile «prenapuhane» jer uvijek ima onih koji dođu i žele položiti ispit «na sreću». Katkad to i uspije, ali uglavnom kad padnu – uvijek je kriv netko drugi. Nisam imala takvih iskustava i mogu reći da su na mom fakultetu, što se toga tiče, Bogu hvala – vladali sasvim normalni odnosi. Naučiš, dođeš na ispit, odgovaraš/pišeš, položiš. No, ovo mi je već postalo intrigantno. Istodobno mi je i sasvim neshvatljivo da netko toliko dugo može maltretirati studenta i jednostavno mu – ne dopustiti da položi. Da se razumijemo, znate ono - koliko god naučite, profesor uvijek (ako to baš hoće) može postaviti takvo pitanje zbog kojega ćete pasti, naučili vi koliko vam drago. Ono što mi nije jasno to je razlog – zašto se takve stvari događaju? I, naravno, već se zna i to na kojim se fakultetima takvo što može očekivati. Možemo pričati što god hoćemo, to se događa. I da nitko protiv toga ne može. O korupciji neću, jer, i to je javna tajna. Nakon što sam jučer čula da je ta djevojka opet pala, ispalila sam prvo što mi je palo na pamet: «I što će sad učiniti?» Moja je frendica jednostavno slegnula ramenima i rekla kako su razmišljali da se prebaci u drugi grad, u kojem ima fakultet na kojem može isto to završiti. Ogorčeno je komentirala kako je to posve nelogično da tih nekoliko ispita koje ima do kraja sad mora polagati negdje drugdje, a sve je ostalo položila u Zagrebu. Iako cijela priča uopće nema veze sa mnom, karakter mi je takav da sam odmah osjetila one «trnce» koji se jave kad je u pitanju kakva nepravda ili nešto slično. Možda sam idealist, donkihotovski tip, ali to je jače od mene. Zamislila sam što bih da se meni to dogodilo. Bolje rečeno, nisam to mogla ni zamisliti. Jer, ne mogu nikako shvatiti da za to nema lijeka. Da se ne može nekome obratiti, da ne postoji viša instanca kojoj se može požaliti i da nema baš nikoga tko bi imao sluha za nepravdu. Svi znamo da postoji i komisijski ispit. I pred njima je bila, no budimo realni; komisija je uvijek bliska profesoru. Bilo bi ravno čudu da se netko suprotstavi kolegama i stane na studentovu stranu. Znajući da se svašta događa, pitala sam čak i to – traži li dotična ispitivačica možda da se ispit plati? Možda je to razlog. Zna se da ima i takvih. Ne prolaziš dok ne platiš. No, u ovom slučaju nije ni to u pitanju. Gdje je rješenje? Možete li zamisliti kakav je to psihološki pritisak? Ja ne mogu. Da mi netko jednostavno ne da položiti ispit? Ma čini mi se da bih, ako ništa drugo, prije nego što bih se prebacila u drugi grad – ipak pokušala potražiti pravdu. Obično se kaže – ostavi, ne izazivaj, tek tada te neće pustiti. Pa ionako je očito da prolaza nema, ali bih barem znala da sam sve pokušala. Iskreno, sva se naježim kad čujem da postoje takvi ljudi. Obično je riječ o (nekim) pripadnicima starije generacije iako ni to nije pravilo. Ima i onih mlađih koji čine isto. A ja, vjerujte mi, ne mogu ocijeniti što je gore. Možda bih u slučaju ovih starijih zaključila da su ipak godine u pitanju, da su podlegli frustracijama, mirovina pred vratima, a oni se ne daju. I ne samo to. Ako stvari tako postavimo, bezbroj je razloga zbog kojih se netko može tako ponašati. Uostalom, svi mi možemo biti zli – zanemarimo li dobro u sebi. Najlakše je biti zao, za to je dovoljno sasvim malo. Dobrotu, pravednost – kao i sve vrline u sebi, čovjek mora graditi, uložiti mnogo truda da bi ih dosegao. A pomislim li onda što tjera mlade ljude, mlade profesore ili asistente na fakultetu (naravno, ne sve; ne želim uopćavati) da postanu takvi i drugima zagorčavaju život zbog svojih najnižih pobuda – ne znam što je gore – možda ipak kad ovi tako mladi već postanu neljudi. To je strašno. Ne zaustavi li se to, nema te Bolonjske deklaracije koja će nama urediti sustav. Što vi mislite?

- 19:07 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Dubrovnik...

05.09.2005., ponedjeljak

Teško je zapravo riječima opisati kako doživljavam Dubrovnik. Svaki put na jedan novi način, kao da ima stotine lica. Upijam sve...boje, mirise, zvukove... Slike su samo djelić doživljaja. Još jedan pogled na Grad. Katkad se pitam koliko tih pogleda ima. I ne izviru li oni zapravo iz nas samih. Iz naših raspoloženja, osjećaja, misli...stapaju se u jedinstven doživljaj, ti nebrojeni pogledi... Pogled s visine... Ili prema dubrovačkim kalama... Kroz puškarnicu na Lokrum... Ili pak na luku... Na mirinama Grada... I dok noću sniva... A sloboda, to već znamo... Sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti...

- 22:11 - Komentari (17) - Isprintaj - #