Marketing
Ostavite svoju torbu, vi, koji ulazite!
Strpljivo stojim u redu i gledam u natrpana kolica. Kućne potrepštine... čini se da je sve tu. Razmišljam jesam li štogod zaboravila. Potom se okrećem oko svoje osi ne bih li ugledala još koju blagajnicu na radnom mjestu. Savršeno. Subota popodne, trgovački centar uvijek pun, a na blagajnama nikoga. Pardon! Baš sam sintičava. Mislim da su bile otvorene četiri blagajne od otprilike njih 10. Iznad triju piše: "Blagajna do 10 artikala. Hvala!" Rečenica "besprijekorna", ali ups! opet ja, sitničava. Pa razumijemo se, ne? Znači – imaš li više od deset stvarčica u svom "četveropregu", odstupi! Budući da je u mojoj "karoci" broj prešao famoznu desetku, stojim na pravom mjestu. Samo jedna blagajna radi za nas grješnike koji smo utrpali nešto više.
Gle, gle, odjednom se pojavljuje još jedna blagajnica i... pogodite što? Sad nastaje stampedo jer svi žele što prije doći na red i napustiti bojno polje. No dobro, nije tako strašno. Uspijevamo se podijeliti u dvije skupine i sad su redovi manji. "Oprostite, mogu li vas nešto zamoliti?" čujem iza sebe. Okrenem se i ugledam žensku osobu koja u svojim "bojnim kolima" vozi četiri konzerve graha. U žurbi je, kaže, mogu li je pustiti. Neverbalno mi signalizira na moja kolica. Dobro, pomislim, pa što sad! Neka prođe. Ionako će sve brzo obaviti, a onda ja iskrcavam svoje zalihe. Iako je sa svojim vojnim zalihama mogla otići i na jednu od onih "do deset artikala". Ali dobro, što je, tu je. Ma neka prođe naprijed ako joj se već žuri.
Nakon što je izvadila konzerve, pričekala račun i htjela platiti, eto nevolje! Naime, u trenutku kad je iz torbe vadila novčanik, blagajnica joj je službenim glasom priopćila neka joj otvori svoju torbu kako bi mogla u nju pogledati. Žena ju je u nevjerici pogledala i rekla: "Vi ćete gledati u moju torbu? Molim?! Kakav je to način?". Eh, sad je već postalo napeto. I dalje stojim iza nje, držeći u ruci samo novčanik jer već znam proceduru. Bez torbe. Gospođa je predala torbu da bi Žena Detektor u nju zavirila i uvjerila se kako nema arsenal ukradene robe. U međuvremenu joj je objasnila kako iznad vrata lijepo piše neka cijenjeni kupci ostave svoje torbe u ormarićima pred ulazom (ili će ih morati otvoriti na izlasku kako bi blagajnica bila sigurna da neće ništa "ispariti" iz trgovine).
Ne bi to ni bilo ništa strašno da su ti ormarići koji se tamo nalaze - ispravni. I da se normalno može ostaviti torba pa zaključati. Malo morgen! Niti se zaključava niti se taj ključ može izvaditi iz bravice. Drugim riječima, torbu ostavljate tek tako, isto kao da je prilikom ulaska objesite o kvaku na vratima. No, uđete li s torbom, mazohistički se upuštate u neugodnost koja vas čeka kad vas zamole da je otvorite. Kao i svaku "veliku zvjerku" među lopovima. Pravilo ovdje kaže: "Svatko je kriv dok mu se ne dokaže nevinost". Pitali su se neki je li to kršenje zakona? Zar nemamo pravo na privatnost? Tko smije tek tako tražiti da nam gleda u torbu? Ha, možda bismo se to i mogli zapitati, ali na ulazu sve lijepo piše. Pa tko voli, nek' izvoli!
Bljutavo je to. "Cijenjene" kupce tretiraju kao potencijalne lopove. S pedigreom. Sve odreda. Stvar se može i vrlo jednostavno riješiti. Izbjegavanjem tog prodajnog centra.
Post je objavljen 12.09.2005. u 22:16 sati.