Pregled posta

Studiranje ili živciranje?

Kad mi je neki dan prijateljica rekla kako joj je sestra otišla u Zagreb na ispit, napomenula je da je to «onaj» ispit koji polaže već... zaboravila sam koliko dugo. Radi se o toliko dugom vremenskom razdoblju da mi je bilo neugodno i pitati. Čini mi se da to traje više od godinu dana. Naravno, s nekim razmacima. Pamtim da je samo ove godine bila barem 4 puta. I padala. Nevjerojatno, ali istinito, iako uči. Sjetim se samo koliko je puta u društvu rekla da mora ići kući učiti. Toliko dugo to traje. Kako je moguće? Znate onu priču s vraćanjem prijavnica. I tako se onda polaže u nedogled.

U čemu je problem? Ne znam. Pitam. Jučer sam pokušala i frendicu pitati što se to događa. Znam, još iz studentskih dana, da su na fakultetima kružile razne priče o tome kako koji profesor na ispitu ruši jer se te stvari među studentima vrlo brzo prošire. Isto tako znam da su neke od njih bile «prenapuhane» jer uvijek ima onih koji dođu i žele položiti ispit «na sreću». Katkad to i uspije, ali uglavnom kad padnu – uvijek je kriv netko drugi.
Nisam imala takvih iskustava i mogu reći da su na mom fakultetu, što se toga tiče, Bogu hvala – vladali sasvim normalni odnosi. Naučiš, dođeš na ispit, odgovaraš/pišeš, položiš.

No, ovo mi je već postalo intrigantno. Istodobno mi je i sasvim neshvatljivo da netko toliko dugo može maltretirati studenta i jednostavno mu – ne dopustiti da položi. Da se razumijemo, znate ono - koliko god naučite, profesor uvijek (ako to baš hoće) može postaviti takvo pitanje zbog kojega ćete pasti, naučili vi koliko vam drago.

Ono što mi nije jasno to je razlog – zašto se takve stvari događaju? I, naravno, već se zna i to na kojim se fakultetima takvo što može očekivati. Možemo pričati što god hoćemo, to se događa. I da nitko protiv toga ne može. O korupciji neću, jer, i to je javna tajna. Nakon što sam jučer čula da je ta djevojka opet pala, ispalila sam prvo što mi je palo na pamet: «I što će sad učiniti?» Moja je frendica jednostavno slegnula ramenima i rekla kako su razmišljali da se prebaci u drugi grad, u kojem ima fakultet na kojem može isto to završiti. Ogorčeno je komentirala kako je to posve nelogično da tih nekoliko ispita koje ima do kraja sad mora polagati negdje drugdje, a sve je ostalo položila u Zagrebu.

Iako cijela priča uopće nema veze sa mnom, karakter mi je takav da sam odmah osjetila one «trnce» koji se jave kad je u pitanju kakva nepravda ili nešto slično. Možda sam idealist, donkihotovski tip, ali to je jače od mene. Zamislila sam što bih da se meni to dogodilo. Bolje rečeno, nisam to mogla ni zamisliti. Jer, ne mogu nikako shvatiti da za to nema lijeka. Da se ne može nekome obratiti, da ne postoji viša instanca kojoj se može požaliti i da nema baš nikoga tko bi imao sluha za nepravdu. Svi znamo da postoji i komisijski ispit. I pred njima je bila, no budimo realni; komisija je uvijek bliska profesoru. Bilo bi ravno čudu da se netko suprotstavi kolegama i stane na studentovu stranu.

Znajući da se svašta događa, pitala sam čak i to – traži li dotična ispitivačica možda da se ispit plati? Možda je to razlog. Zna se da ima i takvih. Ne prolaziš dok ne platiš. No, u ovom slučaju nije ni to u pitanju. Gdje je rješenje? Možete li zamisliti kakav je to psihološki pritisak? Ja ne mogu. Da mi netko jednostavno ne da položiti ispit? Ma čini mi se da bih, ako ništa drugo, prije nego što bih se prebacila u drugi grad – ipak pokušala potražiti pravdu. Obično se kaže – ostavi, ne izazivaj, tek tada te neće pustiti. Pa ionako je očito da prolaza nema, ali bih barem znala da sam sve pokušala.

Iskreno, sva se naježim kad čujem da postoje takvi ljudi. Obično je riječ o (nekim) pripadnicima starije generacije iako ni to nije pravilo. Ima i onih mlađih koji čine isto. A ja, vjerujte mi, ne mogu ocijeniti što je gore. Možda bih u slučaju ovih starijih zaključila da su ipak godine u pitanju, da su podlegli frustracijama, mirovina pred vratima, a oni se ne daju.

I ne samo to. Ako stvari tako postavimo, bezbroj je razloga zbog kojih se netko može tako ponašati. Uostalom, svi mi možemo biti
zli – zanemarimo li dobro u sebi. Najlakše je biti zao, za to je dovoljno sasvim malo. Dobrotu, pravednost – kao i sve vrline u sebi, čovjek mora graditi, uložiti mnogo truda da bi ih dosegao. A pomislim li onda što tjera mlade ljude, mlade profesore ili asistente na fakultetu (naravno, ne sve; ne želim uopćavati) da postanu takvi i drugima zagorčavaju život zbog svojih najnižih pobuda – ne znam što je gore – možda ipak kad ovi tako mladi već postanu neljudi. To je strašno. Ne zaustavi li se to, nema te Bolonjske deklaracije koja će nama urediti sustav.

Što vi mislite?



Post je objavljen 09.09.2005. u 19:07 sati.