"Djeco moja,
koju ponovo s bolovima rađam,
dok se Krist ne oblikuje u vama."
(Gal 4, 19)
Te toliko poznate i potresne Pavlove riječi može se primijeniti na različite situacije i osobe.
Meni pada na pamet
sv. Monika, majka sv. Augustina. Duhovno rađanje njenog sina trajalo je puno godina! Dvadesetak godina muka, bolova, suza, molitava ... trebala je izdržati ta pobožna majka. Ali isplatilo se! On se obratio i ponovo rodio, ovaj puta duhovno.
U njemu se na najljepši mogući način oblikovao Krist:
Augustin (354-430) je postao svetac, zahvaljujući suzama i molitvama svoje majke.
Svoje obraćenje ovjekovječio je u svojim Ispovijestima.
Presudni tekst, koji mu je potpuno otvorio i oči i um i srce, bio je tekst sv. Pavla iz poslanice Rimljanima:
"Svucimo sa sebe djela tame,
a obucimo se u oružje svjetla!
Hodimo pristojno kao po danu;
ne u razuzdanim gozbama i pijankama,
ne u bludnosti i raspuštenosti,
ne u svađi i zavisti,
nego se obucite u Gospodina Isusa Krista
i ne brinite se oko tjelesnoga da ugađate pohotama!" (Rim 13,12-14).
Te Pavlove riječi bile su Božji odgovor na molitve Augustinove majke ali i odgovor na vapaj Augustinove, grijehom ranjene duše.
U svojoj 32. godini on je promijenio svoj život, ostavio grješne tjelesne užitke i započeo svoj hod s Isusom Kristom.
"Ne može propasti sin tolikih suza!" - rekao je sv. Ambrozije, prijatelj i duhovni otac sv. Augustina.
To je sudbina i put mnogih majki.
Ono tjelesno rađanje ponekad je lakše i jednostavnije od ovog drugog, duhovnog rađanja.