"Najradije ću se, dakle,
još više hvaliti svojim slabostima
da se nastani u meni snaga Kristova.
Zato uživam u slabostima,
uvredama,
poteškoćama,
progonstvima,
tjeskobama
poradi Krista.
Jer kad sam slab, onda sam jak."
(2 Kor 12, 9-10)
To je novo vrednovanje snage i slabosti prema Božjoj logici, toliko različitoj od naše.
"Kad sam slab, onda sam jak" - prihvaćanjem te istine otvaraju se vrata Božjem djelovanju. Događa se ono iz Marijinog hvalospjeva:
"Silne zbaci s prijestolja,
a uzvisi neznatne,
gladne napuni dobrima,
a bogate otpusti prazne." (Lk 1, 52-53)
Iluzija da nam ne treba Božje milosrđe, blagoslov i snaga, vodi u nemogućnost da nas Bog daruje.
Tek kad smo slabi i siromašni i prazni, postajemo svijesni da trebamo Božju pomoć i da bez nje ne možemo. I tada Bog stupa na scenu. Najslabiji i najjadniji čovjek na svijetu s Božjom pomoći može puno više od najjačeg, koji je bez Boga u sebi. I tako slabosti postaju izvor blagoslova u životu.
Pavao ide dalje: ne samo da je shvatio svoju nemoć i slabost, nego je takvim stanjem
zadovoljan i zahvalan Bogu. Čak se i hvali i uživa u svojim slabostima i nedostacima.
U slabima se pokazuje sva moć Božje snage; tek u ljudskom siromaštvu vidi se sva raskoš Božjeg bogatstva, a preko ljudskog nemuštog zamuckivanja, Božja riječ još se jasnije čuje.
Tako je bilo od samog početka kršćanstva, kad je sa nemoćnim djetetom, tesarovim sinom, koji je bio odbačen i u svom zavičaju, Bog započeo graditi svoje Kraljevstvo i na kraju nam, preko njegove smrti, darovao neprolazni život.
- smrt daje život,
- kad si slab, onda si jak,
- budi lud, da budeš mudar itd. - to je Božja logika, koju sv. Pavao često spominje, a koja je toliko protivna našoj logici snage, uspjeha i moći.