"Tako, uvijek smo puni pouzdanja,
osvjedočeni da se, boraveći u ovom tijelu,
nalazimo u tuđini, daleko od Gospodina.
Krećemo se, naime, u području vjere,
a ne u području gledanja.
Ipak smo puni pouzdanja,
i više volimo otići iz ovog tijela
i vratiti se (u domovinu) ka Gospodinu.
Zato smo se uporno nastojali svidjeti,
bilo da ostajemo (u tijelu),
bilo da odlazimo (iz njega),
jer nam se svima treba pojaviti pred sudom Kristovim,
da svaki primi što je zaslužio:
nagradu ili kaznu,
već prema tome
što je za zemaljskoga života činio."
(2 Kor 5, 6-10)
Gdje je ustvari naša "domovina"? A gdje "tuđina"?
Po tome, u što ulažemo, što nam je važno i oko čega se trsimo, izgleda kao da je naša domovina ovdje na zemlji; a nebo, vječnost, Bog, vjera ... to je "tuđina", kojoj ćemo se posvetiti ako budemo imali vremena.
Mislim da nam tu nedostaje prave vjere. Znamo, govorimo, raspravljamo, pišemo, a u praksi to izgleda malo (ili puno) drugačije.
Jedan primjer: Ako je molitva najučinkovitije sredstvo za dobijanje Božjih darova ali i za borbu protiv napasti Zloga, zašto onda molitvu zanemarujemo ili ostavljamo za kraj dana, kad sve drugo obavimo, pa i odgledamo sve zanimljive TV- priloge (nek oproste oni koji nisu takvi)?
Koliko bi se tu sada moglo nanizati pitanja i odgovora iz kojih bi se moglo zaključiti, da nam je ovaj život najvažniji, a onaj drugi, ako bude i kad bude; o tome ćemo razmišljati, kad dođemo u penziju.
Za sv. Pavla tu nije bilo nikakve dileme:
"Naša je domovina na nebesima!" (Fil 3, 20)
i boravak u ovom zemaljskom tijelu za njega znači "boravak u tuđini, daleko od Gospodina."
Zato se Gospodinu, kako kaže, treba uporno nastojati svidjeti, jer nam se svima treba pojaviti pred sudom Kristovim....