"Tako, uvijek smo puni pouzdanja,
nalazimo u tuđini, daleko od Gospodina.
a ne u području gledanja.
Ipak smo puni pouzdanja,
i više volimo otići iz ovog tijela
i vratiti se (u domovinu) ka Gospodinu.
Zato smo se uporno nastojali svidjeti,
bilo da ostajemo (u tijelu),
bilo da odlazimo (iz njega),
da svaki primi što je zaslužio:
nagradu ili kaznu,
već prema tome
što je za zemaljskoga života činio."
Gdje je ustvari naša "domovina"? A gdje "tuđina"?
Po tome, u što ulažemo, što nam je važno i oko čega se trsimo, izgleda kao da je naša domovina ovdje na zemlji; a nebo, vječnost, Bog, vjera ... to je "tuđina", kojoj ćemo se posvetiti ako budemo imali vremena.
Mislim da nam tu nedostaje prave vjere. Znamo, govorimo, raspravljamo, pišemo, a u praksi to izgleda malo (ili puno) drugačije.
Jedan primjer: Ako je molitva najučinkovitije sredstvo za dobijanje Božjih darova ali i za borbu protiv napasti Zloga, zašto onda molitvu zanemarujemo ili ostavljamo za kraj dana, kad sve drugo obavimo, pa i odgledamo sve zanimljive TV- priloge (nek oproste oni koji nisu takvi)?
Koliko bi se tu sada moglo nanizati pitanja i odgovora iz kojih bi se moglo zaključiti, da nam je ovaj život najvažniji, a onaj drugi, ako bude i kad bude; o tome ćemo razmišljati, kad dođemo u penziju.
Za sv. Pavla tu nije bilo nikakve dileme: