27.06.2006., utorak
CICU U DIPLOMACIJU!
27. lipnja (sparnog)
Englezi su Cicu proglasili najoptimisticnijim trenerom mundijala. Zbog njegovih izjava nakon poraza od Brazila i nerijesenih susreta s Japanom i Australijom. Tako smo barem, preko njega, dobili titulu „najoptimisticnijih“. Sto znaci da smo najslabije informirana nacija na svijetu. Jer pesimist je, kao sto se zna, dobro informirani optimist. Jos je preciznije kazati da smo naprosto deformirani. Procitajte samo jos jednom te Cicine floskule, jednu neosnovaniju od druge, poslusajte ih kako se preljevaju iz supljeg u prazno i obratite paznju na tu verbalnu gimnastiku s kravatom pa cete vidjeti da se i ne moze biti nego deformiran od svog tog migoljenja i izbjegavanja istine i odgovornosti. Tko ce ispraviti krive, s ove i s one strane Drine....
„Nisam kriv ni zbog cega“ – Cico ce izjaviti nakon zavrsnog debakla, bez gutanja knedle u grlu. Ona njegova izjava televiziji, odmah nakon sto su nam „kenguri“ ocitali zavrsnu lekciju, primjerena je uvijenom diplomatskom iz/govoru i zato – Cicu u diplomaciju! Najbolje u Japan ili Australiju. A na njegovo mjesto dovesti nekoga tko govori, ponasa se i djeluje kao trener. Kako Cico govori tako njegovi igraci igraju. Diplomatski. Nisu se borili (nego su se umarali), nisu izgarali (a kao „vatreni“ su), nisu isli na sve ili nista (nego na „pola meni-pola tebi“). Cega? Rezultata, Bosne, svejedno.
Nerijeseno je idealan rezultat na diplomatskom polju. Tako da se moze slobodno reci kako su Cicini momci do kraja ispunili svoju diplomatsku misiju na njemackim igralistima. Jedini problem je sto to nasi navijaci nisu shvatili pa su izderali grla i potrosili hektolitre piva i znoja bez potrebe. Ali su barem upali svima u oci i usi. Sto je, u konacnici, nas maksimum, zar ne?!
A na suprotnom kraju od maksim-um-a nalazi nam se Neum. Upravo tamo je Igor Mandic (slusali ste ga u Stankovicevom studiju?!) dozivio alkoholnu komu. Koja je maksimum neumnosti jednog alkosa. I tako mi, i kao nacija i kao pojedinci, osciliramo izmedju (osrednjeg) maksimuma i (mortus) ne-uma. Izmedju se locirao i rasirio Ker-um.
|
- 20:11 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
23.06.2006., petak
UGASENI VATRENI
23. lipnja (nakon ispadanja)
Zasto smo izgubili a dva puta smo vodili? Zato sto Hrvati ne znaju voditi, ni kao nogometna momcad ni kao nacija. Mi znamo slijediti, oponasati i biti usluzni. Takav nam je mentalitet. Zato sam, nakon naseg prvog gola, i kazao prijatelju zabrinutim glasom: „Ovo je opasno“. A on mi je euforicno odgovorio: „Neka! Bolje da mi njima zabijamo od pocetka“. Onda su Australci izjednacili s bijele tocke. To je moj prijatelj vidio na susjednoj pjaceti, koja je pruzala komfornije uvjete za gledanje od Cararine poljane, na kojoj sam ja ostao do kraja prvog poluvremena.
Do pocetka drugog poluvremena sam se prosetao i pojeo sladoled a onda sam se premjestio na komforniju poljanu i sjeo do moga prijatelja, koji je bio na rubu zivaca. Pocastio sam ga pivom, sebi sam uzeo biter lemon . Kada smo dali drugi gol moj je prijatelj skocio visoko u zrak a onda se zaletio par metara do vrata crkve. Ja sam ostao sjediti. Do kraja utakmice je bilo jos dosta. I Australci su izjednacili.
Ne znamo voditi, nismo u stanju (ni kao individue ni kao kolektiv) izdrzati veliki pritisak, nedostaje nam takmicarskog duha i psiho-fizicke kondicije. U nasoj reprezentaciji, kao ni u drustvu, nema socijalne kohezije ni suradnje. „Sve se svodi na individualno driblanje i mazohizam“- bio je (jedini!) otvoren i neuvijen (za razliku od Cice) Ivica Osim. I tako nam svima osvjetlao obraz. Dok vecina gleda a ne vidi taj je covjek i gledao i vidio sto se zbivalo na terenu. Da nase "zvijezde" nisu u stanju trcati svu utakmicu, da se brzo umore, da previse zadrzavaju loptu medju svojim nogama, da jednostavno nisu na nivou zahtjeva koje suvremeni nogomet trazi danas od igraca.
Kakva nam je nogometna reprezentacija, takvo nam je i drustvo. Jos uvijek nezrelo i nesposobno za ulazak na europski ekonomsko-kulturni teren. „Jesi vidija?!-kaza mi je prijatelj na pocetku drugog poluvremena. Nasi su otisli natrag, toliko natrag da vise ne mogu naprid“. Povlacenje, zavlacenje, navlacenje, uvlacenje – tipicne hrvatske sklonosti. One nam odredjuju pravac i rezultat, a ne materijalne okolnosti! Duh je taj koji igra i bori se, a tijelo ga slusa i slijedi!!
Jasno je sad kao na dlanu kakav duh se uvukao u Hrvate. I da nam zato pod hitno treba katarza, a ako ona izostane onda nam ga samo egzorcizam moze istjerati. Kuci se vracamo s ostalim Slavenima: Poljacima, Cesima, Srbima i Crnogorcima. „Hej, Slaveni“-spomenuo je Osim. Slican mentalitet, slicni komunisticki backgroundi, slicne psiho-fizicke slabosti i slicne sablasti proslosti. U tom jatu smo bili, s tim se jatom i vracamo na domaci teren. Kao ponavljaci. Koji od gdje Povijesti (te stroge ali pravedne uciteljice) uce sporo ali zato slabo. Kampanjski. To jest: bez kontinuiteta.
„Ajmo doma ucit za ispit“!- bilo ja najbolje i najmudrije sto sam cuo na splitskim ulicama i pjacetama od pocetka svjetskog nogometanja. To je uzviknuo jedan mladic svome drustvu nakon sto su Australci izjednacili. On je shvatio: moras uciti da bi naucio. I da je najpametnije doma grijati stolicu a ne gubiti vrijeme i zivce navijajuci za kockaste gubitnike.
Kao sto sam i predvidio, kuci su nas poslali oni koje smo snimili s visoka u onoj degutantnoj reklami za Karlovacko. A predvidio sam i nerijesen rezultat pa sam se na njega i kladio.
Mogu li sad dobit jedno ozujsko?
|
- 00:23 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
21.06.2006., srijeda
BRZINA I BLATO
21. lipnja (dan uoci ispadanja)
Ista meta – isto odstojanje. Nasi nogometasi, na celu sa zakopcanim izbornikom, i dalje sviraju u iste diple. Oni uopce ne sumnjaju u pobjedu, Australci ce platiti sve dugove, moral i karakter su nasi najjaci aduti. Ukratko: „idemo dalje“. Malo morgen. Ovakvi kakvi smo, jednostavno ne mozemo napredovati. Sami sebe unaprijed proglasavamo pobjednicima (a onda nas Ministarstvo nebeskih poslova kaznjava za nadutost), bavimo se proricanjem buducnosti (koja je po definiciji neizvjesna), kunemo se u nesto sto ne mozemo ispuniti (kao kad mali Niko obecava da ce biti najbolji). I zato nas, radi svega toga, stvarnost svako malo opali teskom lekcijom. Da bismo se konacno suocili sa sobom takvima kakvi smo zaista. Ali mi uporno tjeramo po svomu, ne uceci na vlastitim greskama vec ih ponavljajuci do tuposti.
Sve mi se cini (a to se usudjujem i prognozirati) da ce nas Australci poslati odakle smo i dosli i to bas golom nekoga od australskih Hrvata. Nece ge u tomu omesti ni geni kameni ni krv bratska vec ce duh koji prebiva u njemu bez pardona uputiti balun u nasu mrezu. I vatreni ce u avion za Zagreb uci kao pokisli. Na kraju cemo ostati zapamceni po onomu momku iz Splita, Anti Zuanicu, koji je utrcao na teren, unatoc svim mogucim policajcima i redarima i mjerama sigurnosti. I on ce ostati jedina nasa autenticna zvijezda s ovoga svjetskoga prvenstva. Autenticno splitska i autenticno hrvatska. To jest. ekscentricna i egzibicionisticka. Ucinio je sto nitko nije i jedini! Zasto? Doslo mu je, puklo ga je, povuklo ga je. And he just did it. Svojim je cinom donio sebi pet minuta slave a nekomu u Engleskoj bogatsvo. Tamo su se, naime, kladili na 1:1.000 da nitko nece utrcati u teren. Neki Englez je postao bogat zahvaljujuci mladom Splicaninu. On sam je ostao siromasan kakav je i prije bio.
Ante je nezaposlen i zivi u gradu kronicno bolesnom od visoke stope nezaposlenosti i nerada. Preko novina je iznio taj svoj problem i izrazio nadu da ce ga netko sada zaposliti. Kaze za sebe da je brz i da bi se njegova brzina mogla dobro upotrijebiti u nekom poslu koji je trazi. E, moj Ante, nudis svoju brzinu na uslugu drustvu koje je sporo ko blato i koje tu svoju usporenost brani kao nilski konj blatnjave plicake Nila. Volio bih izgubiti na toj okladi ali gotovo sam siguran da nasem Anti nijedan hrvatski poslodavac nece ponuditi posao niti raznosaca pizza. Nego ce ga radi njegove brzine stati usporavati, gdje god da se nadje. Nema srece na domacem terenu za takve kao sto si ti, Ante. Otrci dalje,sto prije i sto brze, inace ces ubrzo biti fauliran.
|
- 20:51 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
20.06.2006., utorak
SKOVACE I MAJMUNI
20. lipnja (t-ropskoga)
Sto sam dobio prekjucer na kladjenju, jucer sam izgubio. Ide me kad se radi o Hrvatskoj (gotovo da sam znao da ne mozemo pobijediti Japan) ali kad mi tako krene, zaletim se i stavim ono sto sam dobio na „sigurnog dobitnika“. To jest: na Spanjolsku. Da ce i prvo i drugo poluvrijeme zavrsiti u vodjstvu. I da ce pobijediti s 2:0. To sam uzeo za sigurno. A toga nema vise. Ni sigurnog rezultata ni sigurnog posla ni sigurne sutrasnjice. Nema outsidera (osim Saudijske Arabije) koji ne moze iznenaditi favorita, nema laganih utakmica ni pobjede bez zestoke borbe. Gledajuci meceve sa svjetskog prvenstva mozemo dosta nauciti o zivotu i svijetu. Ako smo voljni razmisljati dok se lopta kotrlja.
Nasi navijaci nisu tomu bas skloni, sudeci barem po onima koje cujem dok gledam tekme. Itaju se olako po nekim igracima etiketama poput „skovaca, majmun“, a neke su im reprezentacije naprosto mrske same po sebi. Tako sinoc jedan, nakon podrigivanja iza pive, objavi svima za stekatom: „Uala ovih Spanjolaca, uvik se izvuku, ka i Talijani“! Eto naseg mentalnog sklopa: uvuci se (nekomu) i izvuci se (iz necega). Ono izmedju, sav taj teren na kojem se odvija bitka, sav taj rad i trud, svo to naprezanje do krajnjih granica, sve je to nas navijac jednim gutljajem otpio i na sve to podrignuo. I sve je to kasnije ispisao u WC-u.
Imao sam taj utisak i u Portugalu, na europskom, a imam ga i sada, prateci svjetsko prvenstvo, da nasi navijaci uopce ne vjeruju u realnu mogucnost uspjeha hrvatske reprezentacije. Da su oni jednostavno otisli u Njemacku da se isfestaju. „Veceras je nasa festa“ i „Jebote, koliko nas ima“, gajba pive i kockasti dres – i to je to. Boriti se (s vlastitim slabostima) do pobjede (sama sebe) a potom zapoceti boj s vanjskim protivnikom, to je za se ljude prezahtjevno, preozbiljno. Ko ce to?! Ovako je lakse: „Malo vas je, pickice“, „U boj, u boj, za narod svoj“ – i sta ces vise?! Jos te pohvale za navijanje strani mediji, a jedan kockasti mladac iz Splita utrci na teren i dospije u centar paznje svijeta. Pa se vracas kuci pjevajuci i bas te boli briga sto su vatrene ugasili prije cetvrtfinala.
A da je i gledanje utakmice na televiziji zahtjevna aktivnost (koja trazi punu koncetraciju do zadnje minute), da kladjenje moze biti vjezbanje osluskivanja unutarnjeg glasa (o cemu ovisi dobitak), to malo komu od nasih ljudi pada na pamet. Jucer se jedan nasijenac u kladionici glasno zalio: „Jebiga, da sam poslusao sam sebe, dobija bi malo bogatstvo! Nego, slusaj ovoga i onoga, ovi govore ovo a oni ono, i bacija sam lovu u vitar“! Shvatio sam da je prvotno htio uloziti novac na nerijesen rezultat s Japanom, a onda su ga opleli drugi glasovi pa je ostao kratkih rukava. Drug. Da slusa glas prvoga, bio bi gospodin.
|
- 12:15 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
18.06.2006., nedjelja
KALKULACIJA I RIBICA
18. lipnja (prije ponoci)
„Idemo dalje, idemo dalje“!-pjevaju Brazilac, Japanac i Australac u onoj reklami „Karlovackog“ . Prva dvojica sigurno idu dalje, a mi cemo –po svemu sudeci- ubrzo kuci. Pokazat ce se tako da smo dobili trostruku lekciju bas od te trojke koje smo ponizili, tjerajuci ih da se glupiraju pjevajuci na hrvatskome za bocu pive. A sto reci na reklamni slogan „Svi smo mi Hrvati“? Da srecom nisu svi Hrvati?! Jer da jesu ne bi bilo golova, a svijet bi se vratio na sliku sahovske table na ledjima slonova.
Novine uoci meca s Japancima su bile pune samouvjerenih izjava iz naseg tabora, od izbornika do igraca svi su bili sigurni da ce pobijediti. „Pobijedit cemo, pobjedjujemo“ itsl.
Samo sto nije bilo nekoga od kockastih da kaze dan prije utakmice „Vec smo pobijedili“. Kakvo skakanje sebi u usta! Najprije kazu „hop“ pa onda skoce. Na glavu. Hrvatska mentalna skola. Jebote, koliko ih ima! Svi nesto mantraju i charaju,praznovjerni i kada zazivaju Boga osobno. „Boze, pomozi“!- oglasio se tv-komentator prije izvodjenja jedanaesterca. I Bog nije pomogao, japanski golman je obranio.
Pa dobro, sta kockasti i vatreni misle, da je Bog njima na usluzi, kao sluzbenik na telefonskoj centrali, i da ce im ispuniti svaku zelju, kao da je zlatna ribica? To je vjera na nivou djecjeg vrtica. Zar nas Cirino mahanje krunicom po novinama, uoci one Hajdukove utakmice s onim Madjarima, nije poducilo da od tih praznih gesta nema nista?! Madjarski trener je izjavio da on vjeruje u rad, Ciro se pak nasiroko raspricao o svojoj vjeri u Boga. Rezultat? Hajduk izgubio, madjarski nogometni radnici dobili.
I sada, par godina poslije, opet isto. „Sv. Ante pomozi, Boze pomozi“! Po kojoj osnovi? Da smi svi Hrvati i katolici? Onda bi najprije pomogao Poljacima, em sto su imali Papu em sto imaju veci postotak katolika od nas. Mislim da bi nam najvise pomoglo (ma koliko izgledalo ludo ovo sto cu sada reci) da Cico Kranjcar malo olabavi onu svoju kravatu i barem otkopca sako. Djeluje smijesno onako neprikladno zakopcan i ustogljeno usminkan. Kao da je u lozi HNK a ne pokraj travnatog igralista. Njegov kolega Zico je bio u kosulji (da stavi kravatu croatu nije mu palo ni na kraj pameti) ali mu to nije smetalo da hladnom vodom zalije vatrene. Naprotiv, to mu je pomoglo. Bez kravate se lakse dise pa se lakse i igra.
Da, do rezultata utakmice s Australcima ostaje nam tipicna hrvatska zanimacija – kalkulacija.
Ja sam se kladio nerijeseno u utakmici s Japancima. Isto tako i u mecu Francuske i Koreje. Nisam kalkulirao nego slusao intuiciju. Kalkulirao sam tipujuci na Cesku pa sam ispusio. Onda sam se danas opet vratio svome unutarnjem glasu. Zna ribica sta mi sapuce...
|
- 23:56 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
16.06.2006., petak
PIJANI I VATRENI
16. lipnja (nakon pobjede Nizozemske)
Maloprije: zapalio Jure Buljubasic debelu cigaru i zadimio poput Tita. Uz casu chevasa. Ja sam eksao sok od kruske. Da citiram malo sebe: bolje kruska nego puska! I onda mi on kazao da je iz Splita u Berlin odletilo cak 18 cartera! Sutra ce i on poletjeti gore, na utakmice s Japanom i Australijom. Ja ostajem pod suncem ovog neba (do daljnjega). Iako sam autor koji bi najbolje mogao ispricati tu pricu koja se gore dogadja svim tim nasim likovima. Tipicno za nase (ne)prilike. odvoji pricu od njezina autora pa vladaj!A to je isto kao da si odvojio glavu od tijela.
Nekidan: ucenica iz Dubrovnika umrla od predoziranosti alkoholom. U Splitu maturantima ispumpavali zeluce a jednoga su, totalno pijanoga, morali skidati sa stabla. Sta se to i zasto dogadja? Masovno auto-degradiranje mlade generacije promilima. Kao da jedino mrvti pijani mogu zakoraciti u svijet odraslih. Obzirom kakav je taj svijet, ne treba ih osudjivati.Nego razumjeti i pomoci im. Moze jedan savjet: najbolje bi vam bilo da se naoruzate prisebnoscu, znanjem,inteligencijom i dobrom fizickom kondicijom te da tako naoruzani stupite u stupicu odrasloga svijeta. To je ionako neizbjezno pa dajte, otrijeznite se, trebat ce vam trezvenosti i ne sanjate koliko!
Prije jednog tjedna: u srednjoj skoli u Imotskom jedan ucenik na stolu u razredu izvrsio veliku nuzdu. A jedan se tamosnji profa vec naviknuo primati od ucenika pljuske. Tako pise „Slobodna“. I to bi bila, zar ne, najnovija reforma hrvatskog skolstva, reforma koja dolazi odozdo. To jest: donja reforma. Rijecju: rebarbarizacija. Pa da, mentalni procesi sve su nam slabiji i nizi. Neku noc sam cuo tipa kako je dvjema curama, izmedju kojih je hodao (u tami) izmedju osvjetljenih izloga (u resetkama), glasno zakukako: „Citavu vecer se ne mogu sitit one pisme od Daleke obale! Pa da to nije za popizdit“?! Odmah sam ubrzao korak ali njegov me glas i dalje pratio (varirao je temu jos jednom, jos snaznije).
Prije: sam imao s kime porazgovarati o dobrom filmu nakon projekcije, bio sam cesce u drustvu dobre knjige, bilo je mjesta gdje se moglo skloniti od buke i prostote, moglo se nocu prosetati uz more i jedina je glazba dolazila od sumeceg mora. Da li je prije bilo bolje? Prije Pada jest. Prije alkoholne kome takodjer. I prije igle i prije overdosea. Prije je bilo prije i bilo je prijatnije. Bio sam prijazniji. Bili smo pribraniji. Sada smo primitivniji.
Sada: igraju Meksiko i Angola. Kladio sam se na sombrero. Za sada me ne ide lose. Ali svejedno bi za opce dobro bilo bolje da sam otisao u Njemacku i snimio taj dokumentarac o nama kockastima i vatrenima i pokislima. Tako bi se nasi ljudi imali u cemu ogledati. To jest: vidjeti se takvima kakvi su. A svakakvi su. I svakako sam trebao otici. Ali nisam mogao bez logistike. Logos nije bio dovoljan. Statistike kazu da ionako na smisao recenog ljudi obracaju paznju svega 7%. Ostatak paznje im pojedu izgled i geste, stas i glas.
|
- 21:18 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
14.06.2006., srijeda
VATRENI I VODENI
13. lipnja (imendan)
„Vatrenima“ nije pomogao protiv Brazila ni sv. Ante, kojeg je komentator glasno zazvao u njihovom posljednjem napadu. Zar je moguce da su nasijenci zaista vjerovali da ce svetac osobno intervenirati u korist nasih skockanih? Realisticka svijest mi sapuce da je to najvjerojatnije ne samo moguce nego i posve tocno. A to me zalosti: da je nasim ljudima vjera na tako nezrelom stupnju. Ne veseli me osobito sto sam se kladio na tocan rezultat i pogodio ga. Volio bih vise da necu dobiti tih 240 kn a da je moja okolina zrelija i kultiviranija. Nezreli brkaju (i drkaju) navijanje (drukanje) s kladjenjem (pogadjanjem). Pa zamjeraju onima koji se oklade da ce njihova reprezentacija izgubiti.
Moja mi je intuicija prisapnula „1:0 za Brazil“ jos prije nekoliko dana. I ja sam je poslusao. Necu valjda slusati bucne i polupijane glasove iz publike. Ne, slusat cu glas iz svoje nutrine. A to bih preporucio i vama. Kao i to da ponekad poslusate glas neke djevojke ili zene (i jedna i druga mogu biti vase ali nije nuzno). Jedna je splitska cura u kaficu rekla nakon ofenzivnog pocetka drugog poluvremena: „A zasto ovako nisu igrali od pocetka“?! Njezino pitanje ostalo je malo visiti u zraku a onda je palo na prljavi pod. Jer ga njezino drustvance uopce nije culo ili ga je preculo. A postavila je pravo pitanje i uputila ga svima nama. Zasto uvijek ovako ne igramo?
U takvoj igri svi dobivaju: nasi nogometasi i navijaci, nasi blogometasi i glavometasi, nase drustvo i drzava pa cak i nogomet sam. Ja sam jednu takvu igru, u kojoj su svi dobitnici, javno ponudio preko STV-a (kao i mnogim mailovima) splitskim sponzorima. Da me sponzoriraju za snimanje i reziranje 4 polusatne epizode sa svjetskog nogometnog prvenstva. Taj je moj poziv isao ispred svake od 4 moje epizode s europskog nogometnog prvenstva iz Portugala, koje je STV reprizirala protekla 4 tjedna. U pozivu sam kazao da u toj medijsko-marketinskoj igri dobivaju svi: sponzori (vanrednu reklamu), gledatelji (zanimljivi autorski tv-serijal), STV (bolji program i vecu gledanost), Split (splitsku pricu za splitske gledatelje) pa na kraju cak i ja (zadovoljstvo u uspjesnom obavljanju svoje duznosti story tellera and story makera).
Rezultat mog poziva bio je nikakav. Od Keruma ni „a“, od Buljubasica ni „b“, o sponzorima sitnijeg zuba da ne govorimo. Sve mi se cini da nitko od njih ne moze shvatiti (pa onda ni prihvatiti) da postoji igra u kojoj svi dobivaju i u kojoj nema prevare. Pa su tu moju ponudu odbacili kao „jeftin blef i sitnu prevaru“. „Jerbo, kako to more bit da niko ne gubi?!- isao je otprilike ovako njihov kraci unutarnji monolog. Ako niko ne gubi, onda ja ne dobivam! A to ne more bit“. Moze, samo sto oni do toga ne mogu doci. A kad ce i da li ce – ne zna se. Ima takvih igara u kojima svi dobivaju ili svi gube. Zavisi tko te igre igra.
Evo kako smo svi, nazalost, izgubili. Hrvatska je izgubila od Brazila, sponzori sami od sebe, STV od „Split news“-a, a 4 Splicanina zamalo zivote od u jurnjavi prema Njemackoj. Oni su zeljeli biti u Berlinu 13. lipnja (a nisu ni trebali ni morali). I Glavas je to pozelio pa su ga pustili. A ja koji sam to trebao i morao (da budem oci i usi svih onih koji zele a ne mogu), a da nisam osobito zelio, ostao sam u Getu. Ni STV (dnevnicama) ni Split (sponzorima) nisu makli malim prstom da otputujem u Berlin. I eto do kakvih rezultata takva nepromisljenost i neucinkovitosst dovodi.
Sto savjetovati? Citanje Dumasova romana „Tri musketira“. Kad vec imaju „Vecernju skolu“ Hrvatima treba i skolska lektira pred spavanje. Pa nek je zapocnu s D Artagnanom, Atosom, Portosom i Paramisom. Zabavit ce se i nesto nauciti. Naucit ce kako je to zivjeti, boriti se i igrati rukovodjen geslom „SVI ZA JEDNOGA, JEDAN ZA SVE“!!!
|
- 00:17 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
