21. lipnja (dan uoci ispadanja)
Ista meta – isto odstojanje. Nasi nogometasi, na celu sa zakopcanim izbornikom, i dalje sviraju u iste diple. Oni uopce ne sumnjaju u pobjedu, Australci ce platiti sve dugove, moral i karakter su nasi najjaci aduti. Ukratko: „idemo dalje“. Malo morgen. Ovakvi kakvi smo, jednostavno ne mozemo napredovati. Sami sebe unaprijed proglasavamo pobjednicima (a onda nas Ministarstvo nebeskih poslova kaznjava za nadutost), bavimo se proricanjem buducnosti (koja je po definiciji neizvjesna), kunemo se u nesto sto ne mozemo ispuniti (kao kad mali Niko obecava da ce biti najbolji). I zato nas, radi svega toga, stvarnost svako malo opali teskom lekcijom. Da bismo se konacno suocili sa sobom takvima kakvi smo zaista. Ali mi uporno tjeramo po svomu, ne uceci na vlastitim greskama vec ih ponavljajuci do tuposti.
Sve mi se cini (a to se usudjujem i prognozirati) da ce nas Australci poslati odakle smo i dosli i to bas golom nekoga od australskih Hrvata. Nece ge u tomu omesti ni geni kameni ni krv bratska vec ce duh koji prebiva u njemu bez pardona uputiti balun u nasu mrezu. I vatreni ce u avion za Zagreb uci kao pokisli. Na kraju cemo ostati zapamceni po onomu momku iz Splita, Anti Zuanicu, koji je utrcao na teren, unatoc svim mogucim policajcima i redarima i mjerama sigurnosti. I on ce ostati jedina nasa autenticna zvijezda s ovoga svjetskoga prvenstva. Autenticno splitska i autenticno hrvatska. To jest. ekscentricna i egzibicionisticka. Ucinio je sto nitko nije i jedini! Zasto? Doslo mu je, puklo ga je, povuklo ga je. And he just did it. Svojim je cinom donio sebi pet minuta slave a nekomu u Engleskoj bogatsvo. Tamo su se, naime, kladili na 1:1.000 da nitko nece utrcati u teren. Neki Englez je postao bogat zahvaljujuci mladom Splicaninu. On sam je ostao siromasan kakav je i prije bio.
Ante je nezaposlen i zivi u gradu kronicno bolesnom od visoke stope nezaposlenosti i nerada. Preko novina je iznio taj svoj problem i izrazio nadu da ce ga netko sada zaposliti. Kaze za sebe da je brz i da bi se njegova brzina mogla dobro upotrijebiti u nekom poslu koji je trazi. E, moj Ante, nudis svoju brzinu na uslugu drustvu koje je sporo ko blato i koje tu svoju usporenost brani kao nilski konj blatnjave plicake Nila. Volio bih izgubiti na toj okladi ali gotovo sam siguran da nasem Anti nijedan hrvatski poslodavac nece ponuditi posao niti raznosaca pizza. Nego ce ga radi njegove brzine stati usporavati, gdje god da se nadje. Nema srece na domacem terenu za takve kao sto si ti, Ante. Otrci dalje,sto prije i sto brze, inace ces ubrzo biti fauliran.
Post je objavljen 21.06.2006. u 20:51 sati.