23. lipnja (nakon ispadanja)
Zasto smo izgubili a dva puta smo vodili? Zato sto Hrvati ne znaju voditi, ni kao nogometna momcad ni kao nacija. Mi znamo slijediti, oponasati i biti usluzni. Takav nam je mentalitet. Zato sam, nakon naseg prvog gola, i kazao prijatelju zabrinutim glasom: „Ovo je opasno“. A on mi je euforicno odgovorio: „Neka! Bolje da mi njima zabijamo od pocetka“. Onda su Australci izjednacili s bijele tocke. To je moj prijatelj vidio na susjednoj pjaceti, koja je pruzala komfornije uvjete za gledanje od Cararine poljane, na kojoj sam ja ostao do kraja prvog poluvremena.
Do pocetka drugog poluvremena sam se prosetao i pojeo sladoled a onda sam se premjestio na komforniju poljanu i sjeo do moga prijatelja, koji je bio na rubu zivaca. Pocastio sam ga pivom, sebi sam uzeo biter lemon . Kada smo dali drugi gol moj je prijatelj skocio visoko u zrak a onda se zaletio par metara do vrata crkve. Ja sam ostao sjediti. Do kraja utakmice je bilo jos dosta. I Australci su izjednacili.
Ne znamo voditi, nismo u stanju (ni kao individue ni kao kolektiv) izdrzati veliki pritisak, nedostaje nam takmicarskog duha i psiho-fizicke kondicije. U nasoj reprezentaciji, kao ni u drustvu, nema socijalne kohezije ni suradnje. „Sve se svodi na individualno driblanje i mazohizam“- bio je (jedini!) otvoren i neuvijen (za razliku od Cice) Ivica Osim. I tako nam svima osvjetlao obraz. Dok vecina gleda a ne vidi taj je covjek i gledao i vidio sto se zbivalo na terenu. Da nase "zvijezde" nisu u stanju trcati svu utakmicu, da se brzo umore, da previse zadrzavaju loptu medju svojim nogama, da jednostavno nisu na nivou zahtjeva koje suvremeni nogomet trazi danas od igraca.
Kakva nam je nogometna reprezentacija, takvo nam je i drustvo. Jos uvijek nezrelo i nesposobno za ulazak na europski ekonomsko-kulturni teren. „Jesi vidija?!-kaza mi je prijatelj na pocetku drugog poluvremena. Nasi su otisli natrag, toliko natrag da vise ne mogu naprid“. Povlacenje, zavlacenje, navlacenje, uvlacenje – tipicne hrvatske sklonosti. One nam odredjuju pravac i rezultat, a ne materijalne okolnosti! Duh je taj koji igra i bori se, a tijelo ga slusa i slijedi!!
Jasno je sad kao na dlanu kakav duh se uvukao u Hrvate. I da nam zato pod hitno treba katarza, a ako ona izostane onda nam ga samo egzorcizam moze istjerati. Kuci se vracamo s ostalim Slavenima: Poljacima, Cesima, Srbima i Crnogorcima. „Hej, Slaveni“-spomenuo je Osim. Slican mentalitet, slicni komunisticki backgroundi, slicne psiho-fizicke slabosti i slicne sablasti proslosti. U tom jatu smo bili, s tim se jatom i vracamo na domaci teren. Kao ponavljaci. Koji od gdje Povijesti (te stroge ali pravedne uciteljice) uce sporo ali zato slabo. Kampanjski. To jest: bez kontinuiteta.
„Ajmo doma ucit za ispit“!- bilo ja najbolje i najmudrije sto sam cuo na splitskim ulicama i pjacetama od pocetka svjetskog nogometanja. To je uzviknuo jedan mladic svome drustvu nakon sto su Australci izjednacili. On je shvatio: moras uciti da bi naucio. I da je najpametnije doma grijati stolicu a ne gubiti vrijeme i zivce navijajuci za kockaste gubitnike.
Kao sto sam i predvidio, kuci su nas poslali oni koje smo snimili s visoka u onoj degutantnoj reklami za Karlovacko. A predvidio sam i nerijesen rezultat pa sam se na njega i kladio.
Mogu li sad dobit jedno ozujsko?
Post je objavljen 23.06.2006. u 00:23 sati.