20. lipnja (t-ropskoga)
Sto sam dobio prekjucer na kladjenju, jucer sam izgubio. Ide me kad se radi o Hrvatskoj (gotovo da sam znao da ne mozemo pobijediti Japan) ali kad mi tako krene, zaletim se i stavim ono sto sam dobio na „sigurnog dobitnika“. To jest: na Spanjolsku. Da ce i prvo i drugo poluvrijeme zavrsiti u vodjstvu. I da ce pobijediti s 2:0. To sam uzeo za sigurno. A toga nema vise. Ni sigurnog rezultata ni sigurnog posla ni sigurne sutrasnjice. Nema outsidera (osim Saudijske Arabije) koji ne moze iznenaditi favorita, nema laganih utakmica ni pobjede bez zestoke borbe. Gledajuci meceve sa svjetskog prvenstva mozemo dosta nauciti o zivotu i svijetu. Ako smo voljni razmisljati dok se lopta kotrlja.
Nasi navijaci nisu tomu bas skloni, sudeci barem po onima koje cujem dok gledam tekme. Itaju se olako po nekim igracima etiketama poput „skovaca, majmun“, a neke su im reprezentacije naprosto mrske same po sebi. Tako sinoc jedan, nakon podrigivanja iza pive, objavi svima za stekatom: „Uala ovih Spanjolaca, uvik se izvuku, ka i Talijani“! Eto naseg mentalnog sklopa: uvuci se (nekomu) i izvuci se (iz necega). Ono izmedju, sav taj teren na kojem se odvija bitka, sav taj rad i trud, svo to naprezanje do krajnjih granica, sve je to nas navijac jednim gutljajem otpio i na sve to podrignuo. I sve je to kasnije ispisao u WC-u.
Imao sam taj utisak i u Portugalu, na europskom, a imam ga i sada, prateci svjetsko prvenstvo, da nasi navijaci uopce ne vjeruju u realnu mogucnost uspjeha hrvatske reprezentacije. Da su oni jednostavno otisli u Njemacku da se isfestaju. „Veceras je nasa festa“ i „Jebote, koliko nas ima“, gajba pive i kockasti dres – i to je to. Boriti se (s vlastitim slabostima) do pobjede (sama sebe) a potom zapoceti boj s vanjskim protivnikom, to je za se ljude prezahtjevno, preozbiljno. Ko ce to?! Ovako je lakse: „Malo vas je, pickice“, „U boj, u boj, za narod svoj“ – i sta ces vise?! Jos te pohvale za navijanje strani mediji, a jedan kockasti mladac iz Splita utrci na teren i dospije u centar paznje svijeta. Pa se vracas kuci pjevajuci i bas te boli briga sto su vatrene ugasili prije cetvrtfinala.
A da je i gledanje utakmice na televiziji zahtjevna aktivnost (koja trazi punu koncetraciju do zadnje minute), da kladjenje moze biti vjezbanje osluskivanja unutarnjeg glasa (o cemu ovisi dobitak), to malo komu od nasih ljudi pada na pamet. Jucer se jedan nasijenac u kladionici glasno zalio: „Jebiga, da sam poslusao sam sebe, dobija bi malo bogatstvo! Nego, slusaj ovoga i onoga, ovi govore ovo a oni ono, i bacija sam lovu u vitar“! Shvatio sam da je prvotno htio uloziti novac na nerijesen rezultat s Japanom, a onda su ga opleli drugi glasovi pa je ostao kratkih rukava. Drug. Da slusa glas prvoga, bio bi gospodin.
|
