Level Up

Još nas tridesetak minuta dijeli od nove godine!
Nas troje, uz glazbu i zezanciju, očekujemo dolazak Nove.

I odjednom izviru slike iz djetinjstva. Sjećanje na priredbe u kojima je netko glumio Staru godinu, a netko Novu. Stara je uvijek bila obućena kao izmućena, stara baka, u crnom, pogurena i sa štapom. Nova je uvijek bila u bijeloj cifrastoj haljinici, vesela i vedra!
Tako je lako odgurnuti ono što je prošlo, staro, dotrajalo i nadati se da ono, svjetlucavo, blještavo i nepoznato - što dolazi - ima više vrijednosti.
Želim vam svima, da ne odbacite ono što ste doživjeli u 2004. pa makar to bilo i loše i da ne očekujete čuda od 2005.

Želim svima, od srca, da u novoj godini doživite što više lijepih trenutaka, sreće, zdravlja i zadovoljstava! I nek vas ne pokoloebaju teški dani, tužni trenutci.
Sretno!!!

Hoću mjenjat
Neću mjenjat
hoću mjenjat
neću mjenjat
hoću
neću
hoć
neć
ho
ne
h
neeeeeeeeeeeee

Poludim kad dobijem e-mail čestitke od 8 i više MB! Dok to skinem, treba mi minuta i minuta...
No ipak, svaka pohvala mojem modemu... sve on to prebaci preko svojih leđa, sporo ali posao ipak dovrši.

Rijetko pogledam statistiku o posjećenosti bloga, no sinoć jesam. I lijepo sam se zabavila. Evo najzanimljivijih pet pojmova kojima su me pronašli na webu:
Top 1, Top 2, Top 3, Top 4, Top 5

Pouka:
pazi što pišeš! Veliki Tražilica Brat vidi sve!

... tekst ...
samo ne znam kad ću ga objaviti

;-)

Isus se rodio u štalici, to svi znamo. Marija i Josip nisu imali ništa ali imali su sve. Imali su ljubav i vjeru!
I što smo naučili iz njihovog primjera, u što smo se pretvorili??? Pogledajte kako izgledaju ulice i trgovi, kuće i okućnice. Tisuće svjetlucavih i blještećih lampica i reklama. Ljudi se nadmeću tko će imati više ukrasa po balkonima i prozorima, vjenčića na vratima… jer treba pokazati svima da se slavi Božić!
Slušajući svoje kolegice rekla bih da spremaju svadbu, kad su nabrajale koliko kolača i hrane moraju pripremiti, što sve kupiti za poklone, što im sve od ukrasa nedostaje, koliko će novaca potrošiti… i nekako sam imala osjećaj da se u svemu tome ne osjećaju ugodno, ali «eto Božić je i to se mora».
Vjera je postala nešto što se «mora»!
Zašto tako? Zar smo zaboravili što znači skromnost? Ljudi su zaboravili skromnost, zaboravili na pravu ljubav, zaboravili na iskrenu vjeru… bitno je materijalno!
Vrhunac cijele te predbožićne ludnice koja me svake godine sve više rastužuje, je pismo župljanima koje smo dobili nedavno. Najavljuju dolazak i blagoslov domova ali su dodali još nešto, što su nazvali «obiteljski dar». Njime svaka obitelj potvrđuje svoju lojalnost i brigu prema crkvi. Taj dar točno je zadan iznos kuna i iako je dar, mora se uplatiti do kraja godine. A ako se ne uplati župa će odbiti davati crkvene usluge. Tako su crkva i vjera koju širi postale usluge. (!???)

Kao i svake tako mi je i ove godine, kraj prosinca vrijeme užurbanih poslova, obaveza, zaduženja i inih sitnologija zbog kojih nemam vremena pisati. Tj. možda bi se vremena i našlo, ali misli nikako da se uobliće u neki suvisli sadržaj koji bi bio dostojan objavljivanja na blogu.... he!
Ali zato, nakon 25. dolazi free time... pa će i pisanje ići lakše!

vešmašina, morala je za vrijeme selidbe preživjeti razna tumbanja, nosanja, drndanja a ja sam jedva dočekala da Hard objavi kako ju je smjestio u kupaonicu i spojio sve cijevi i kablove.
- Hajde isprobaj da li radi i da vidim curi li negdje voda. – veli Hard
- Dobro, stavit ću je na najkraći program, nek ga izvrti na prazno! Stručno sam mu objasnila.
Poigrah se gumbićima, regulatorima i uključim ja Prijateljicu. A ona, zasvjetluca lampicama, kaže KLIK, pričeka sekundu dvije i opet kaže značajno KLLIK… te se isključi.
???????
Hard stoji i čeka, a ja zbunjeno ponovno počnem stiskati gumbiće, okretati kotačiće i uključim ju ponovno…
Na to će moja Prijateljica KLIK i opet KLLIK….
???????????????
- No i kaj joj je sad?
- Nemam pojima! Izgleda da ne radi!
- Kako ne radi?
- Pa vidiš da se odmah isključi, ne znam kaj je to. Nikad prije nije tako radila. – odgovorila sam iznervirano, i već vidjela dodatni trošak za popravak Prijateljice ili za kupnju nove...

A onda mi je sinulo!!!!
Program kojeg sam izabrala zaista je bio i najkraći program kojeg moja Prijateljica zna izvršili, a to je automatsko isključivanje.

Ovaj post je nastao zbog Sunflower!

Još kao djevojčicu uvjeravali su me da kad prolazim ispod podvožnjaka, preko kojeg ide vlak pomislim na neku želju i da će se ona ostvariti. Ta djetinjasta navika, ne ostavlja me niti danas, no možda je došlo vrijeme da je se riješim.

Prije neki dan našla sam se u opisanoj situaciji i taman sam u mislima počela izgovarati želju (koju sam godinama ponavljala) kad me, poput hladnog tuša osvijestila spoznaja «Moja se želja ispunila». No uz taj trenutak spoznaje, nastupila je zbunjenost i tuga što više ne trebam ponavljati svoju želju. «Što sad želim?» pomislila sam… i još uvijek ne znam.
Želje se (kad-tad) ostvaruju, a put do njihovog ostvarenja može trajati godinama, zato se treba oboružati strpljenjem, nadom i vjerom u uspjeh!

Konačno sam napravila ono što već dulje vrijeme planiram.
Napravila sam backup bloga... nikad se ne zna... jer pročitala sam na forumu neke teme i ideje o preuzimanju blog domena... o nestajanju postova... o bijelim ili crnim stranicama... itd.

I totalno me nervira što moram svaki post dva put objavljivati!!!

Najbolji lijek da natjerate muškarca da se primi posla i ne gunđa je zaprijetiti mu čišćenjem. (No, dobro, ne baš svakog muškarca, ima –hvala Bogu- i onih kojima takva terapija ne treba.)
Na dan selidbe gotovo sve je bilo spakirano i spremno za prijevoz osim francuskog kreveta i garderobnog ormara. Kako oni svojom veličinom ne stanu u lift, isplanirali smo rastavljanje i prijevoz u dijelovima.
Dok je Hard bio u kombiju i vozio prvu rundu stvari u stan, samnom u "starom" ostali su Riha i Ban, da mi pomognu. Prvo smo odspojili vešmašinu u kupaoni i trebalo je počistiti višemjesečnu naslagu prašine koja se na takvim mjestima obično, obilno nakupi.
- Dok počistim ovo u kupaoni, vi počnite šarafiti ormar i krevet. rekoh ja ne bih li ubrzala cijeli postupak
- Zašto? Pa ormar može stati u lift.
- Kako zašto? Izmjerili smo! Ne stane u lift, treba ga rastaviti.
- To još nisam čuo, pa nosit ćemo ga, a stepenište je široko – i dalje je bio uporan Riha, dok je za to vrijeme Ban tražio šarafcigere po kutiji s alatima.
- Nositi ga s 15 kata!!! Gotovo sam zavrištala… i u sebi razmišljala kak da mu objasnim da ne filozofira neg da se primi šarafljenja, jer budu dečki s kombijem došli za čas i Hard bu onda na mene vrištal zašto to nismo složili i pripremili.
- Evo, našo sam! Uzvikne Ban i krene s «opakim» pogledom prema ormaru.
Uz nezadovoljan izraz na licu, Riha ga je promatrao, već sam vidjela da opet nekaj mudruje i da će nastaviti zanovijetati.
- Pa to je smiješno! Selio sam ja i veće ormare od ovog i išlo je glatko.
- Čuj! Odlučili smo da ormar ide u komadima, i tak će i biti, a ti, ak ti se ne da šarafiti, uzmi ovu krpu i vodu i operi kupaonu, a ja bum rastavila ormar. Izgovorila sam najopakijim glasom kojeg sam mogla smisliti, i krenula uzeti šarafciger sa stola.
- Dobro, dobro! Ak ste tak odlučili, onda ajde… gotovo mi je oteo alat iz ruke, bojeći se valjda da ga za zbilja ne pošaljem na čišćenje kupaone…

na blogu ništa novo... opet zajebava... kakve su to fore... otvorim svoj blog, a ono sve bijelo... dobro znam da je zima i to... i sad... di je moj blog...
kaj vrijedi ono poboljšanje s komentarima, ak svoj, a i još neke blogove nemrem čitat jer su pobijelili???

Kažu da je selidba i promjena mjesta stanovanja jedan od najjačih stresova koje djeluju na čovjeka.
Hm????
Nikako mi to nije jasno! Kako taj stres djeluje? Na koga djeluje? Zašto? Jer ja se i pjevam od sreće i zadovoljstva, ništa mi nije teško, na sve se privikavam... jedino sam totalno neorganizirana i još uvijek ne znam gdje mi što stoji, i još uvijek premještam stvari i predmete po stanu i ponekad zaboravljam neke sitnice...
eh, ako je to stres... onda i nije tako strašno!
:))

Ne mogu opisati sreću i zadovoljstvo što se opet mogu javiti kad god mi se hoće... što mogu čitati... surfati... postati... zujati netom... ma pravi je to gušt!!!!!
I od kuda sad započeti priču... kako nastaviti!
Jućer je bilo točno mjesec dana da smo preselili, vrijeme prebrzo prolazi!
...
No obećala sam nastavak... i nastavak će biti...

... liniju!!!!
što znači samo jedno... od danas sam češće na blogu i netu... iz vlastitog doma...
no... sad moram na posao!
Čitamo se... možda već večeras!
Pusa svima!

... opet s tuđeg kompa... al barem malo da se javim!

Puna sam dojmova, osjećaja i želje da sve to podijelim sa onima koji me čitaju. Znam, da željno očekujete priču o preseljenu, no što se tu ima puno za pričati. Selidba je jedno najobičnije rintanje i rintanje i rintanje… pogotovo kada nemaš love i kada sve radiš sam.
(Nemojte ovo shvatiti kao gunđanje i cendranje, nego kao jednu konstataciju.)