|
Priča o kupnji stana!
Dogovorili smo dan kupnje i primopredaje stana. Budući da sam prije toga stan išla gledati dok su u njemu bili njegovi dotadašnji stanari, stan mi je bio OK. No na dan potpisivanja ugovora, vidjela sam stan onakav kakav je! Prazan i bez tuđih stvari dopao mi se još i više! Prekrasan je! Dnevni boravak i kuhinja imaju 36 kvadrata i čine jedan ogromni i ugodni prostor. Okrenuti su prema jugu i ima izlaz na balkon! Dvije sobe su na sjevernoj strani i jedna je naša spavaća a druga je soba za Potočnicu. Dok smo Hard i ja pregledavali stanje stana prije potpisivanja ugovora u meni je samo raslo zadovoljstvo i sreća. Znala sam da smo dobro odabrali i da je to ono što smo godinama tražili, da smo konačno doživjeli ostvarenje sna starog gotovo 14 godina, od kada smo Hard i ja zajedno.
No da se vratim na priču. Kupili smo stan i u roku od dva dana riješili sve papirnate, tj. birokratske obaveze, koje kupnja stana nosi. Uglavnom još uvijek mi je čudno da smo sve riješili u roku od dva dana, jer sam mislila da će nam trebati puno više vremena za sve.
I tako… najsretnija sam bila kada smo ušli u tek kupljeni stan i kad smo svojim vlastitim ključevima otključali vrata našeg budućeg boravišta.
Prošli smo još jednom kroz sve prostorije i gledali, divili se, ali i pisali… planirali… što ćemo, kako ćemo… ovo miči, ovo struži sa zida, ovo gletaj, ovo popravi, ovo stavi na listu za kupovinu, ovdje ovakva, ondje onakva boja zidova i nabavi nove pločice za kuhinju, mijenjaj brave, uredi sklopke… i još sitnica…
Novac!
Šareni papirići, različitih vrijednosti.
Imala sam jedinstvenu priliku u rukama držati snopiće od nekoliko desetaka tisuća eura. Zanimljiv osjećaj. Osjećaj da u rukama držim svoju budućnost. No pri tome me nije obuzimao nikakav poseban osjećaj. Mislila sam da ću osjećati ushićenje, radost, što u rukama imam toliko puno love… no … ja sam sve te snopiće gledala i gledala… Papiri ko papiri!
Priča o uređenju stana i selidbi!
Zanimljivo je kako se uvijek u trenutcima kada je teško, naporno ili kritično, uvijek pojave ljudi koji pomažu. Tako se dogodilo da su nam pri uređivanju stana i kasnije pri selidbi pomogli prijatelji s kojima se već dulje vrijeme nismo čuli i koji su našli vremena da nam pomognu. Moja vjera u ljude je uvelike porasla nakon ovog iskustva i sada znam, da će uvijek biti ljudi koji su spremni pomoći.
Zapravo tu se potvrdilo ono što često čitamo u knjigama, novinama, člancima… da se pravi prijatelji i ljudi spoznaju u vremenima kada je teško i kada ti pomoć zaista treba. I što je najbolje ljude ne treba zvati, oni sami dođu da pomognu!
…nastavak slijedi…
|
