Isus se rodio u štalici, to svi znamo. Marija i Josip nisu imali ništa ali imali su sve. Imali su ljubav i vjeru!
I što smo naučili iz njihovog primjera, u što smo se pretvorili??? Pogledajte kako izgledaju ulice i trgovi, kuće i okućnice. Tisuće svjetlucavih i blještećih lampica i reklama. Ljudi se nadmeću tko će imati više ukrasa po balkonima i prozorima, vjenčića na vratima… jer treba pokazati svima da se slavi Božić!
Slušajući svoje kolegice rekla bih da spremaju svadbu, kad su nabrajale koliko kolača i hrane moraju pripremiti, što sve kupiti za poklone, što im sve od ukrasa nedostaje, koliko će novaca potrošiti… i nekako sam imala osjećaj da se u svemu tome ne osjećaju ugodno, ali «eto Božić je i to se mora».
Vjera je postala nešto što se «mora»!
Zašto tako? Zar smo zaboravili što znači skromnost? Ljudi su zaboravili skromnost, zaboravili na pravu ljubav, zaboravili na iskrenu vjeru… bitno je materijalno!
Vrhunac cijele te predbožićne ludnice koja me svake godine sve više rastužuje, je pismo župljanima koje smo dobili nedavno. Najavljuju dolazak i blagoslov domova ali su dodali još nešto, što su nazvali «obiteljski dar». Njime svaka obitelj potvrđuje svoju lojalnost i brigu prema crkvi. Taj dar točno je zadan iznos kuna i iako je dar, mora se uplatiti do kraja godine. A ako se ne uplati župa će odbiti davati crkvene usluge. Tako su crkva i vjera koju širi postale usluge. (!???)
Post je objavljen 26.12.2004. u 18:18 sati.