Sjedim već pola sata pred laptopom i smišljam o čemu pisati. Prošlo je već dosta vremena od zadnjeg posta a meni ideje ne dolaze. Nemam baš niti zanimljivih situacija za prepričavanje pa bi se reklo da sam malo presušila... Zato vam poklanjam jedan clip koji mi je, iako tužan, izuzetno drag.





PS: Razmišljam o tome kako mi treba neka promjena u životu. Ne znam točno što napraviti ali sigurno nešto moram. Razmišljala sam o bojenju kose u crveno ili crno...no ne znam... Kaj vi mislite o tome??

Poosa svima!

Sljedeća situacija zbila se danas - imala sam razgovor za posao na jednoj (i jedinoj) gradskoj manifestaciji.

Prijavilo nas se mnoštvo i organizatorica cijelog programa dodijelila nam je radna mjesta - press centar, info pultevi, hostese na izložbi, zaštitarska služba, naplata parkinga....
Dobila sam radno mjesto koje nikako nisam htjela - naplata parkinga. Zarada je tu ok no rizik je velik. Ranijih godina bilo je slučajeva napada i krađe novca tako da sam automatski digla ruku i izjasnila se da to ne želim raditi ni pod razno.

Došla sam kući nakon sastanka vrlo ljuta jer su mi propali planovi za brzu zaradu a lova mi fakat treba. I tako, jadam se svome Mishu kako to nije fer...i zazvoni mi mob. Zvala me gospođa koja je voditeljica izložbenog dijela programa i predložila mi je jedan poslić...

Palo im je napamet kako bih mogla glumiti Mariju Jurić Zagorku koja je porjeklom iz mog grada (točnije obližnjeg sela). Kostim ću dobiti s HRT-a a jedini mi je zadatak malo proučiti njen život i književna djela. Dotična gospođa rekla je da još malo razmislim bi li mi to radno mjesto odgovaralo. Za par minuta nazvala me glavna organizatorica programa koja je potvrdila priču i rekla da će nazvati kroz koji dan radi sastanka. U gradskoj galeriji biti će poslužena starinska jela našeg kraja i tu će biti degustacija. Ja ću švrljati galerijom i klopati malo a dva puta dnevno imat ću druženje s djecom i odraslima - glumit ću da pišem knjigu, dijeliti autograme, odgovarati na pitanja i slično - tako su mi u grubo opisale moj zadatak. Uglavnom, čini se da ću malo zaplivati glumačkim vodama i zaraditi koji talir... Definitivno bolji posao od naplate parkinga, zar ne?

Saznala sam i tko će nas zabavljati u ova tri dana manifestacije - osim lokalnih tamburaša i folkloraša, limene glazbe i mažoretkinja, njihovih gostiju, penzića, (...) nastupaju i Colonia te Prljavci. Nitko sretniji od mene...

Pozivam vas sve na dobar dernek!
Pusa

Katkada je dobro ne raspitivati se o prošlosti...u to sam se na nimalo lak način uvjerila danas.

Postoji jedna osoba koja samnom dijeli 18 mojih godina života (upoznah ga dakle s dvije godine). Njegov status u mojoj glavi nikada nije točno definiran. Naime, kao maloj bio mi je dadilja a mojoj majci novčana i duševna potpora. On nije moj tata ali mogu reći da bi mogao dobiti tu ulogu jer samnom dijeli više trenutaka no pravi biološki otac.

Danas smo bili na duuugoj kavi i pričali o mome djetinjstvu, točnije onom periodu kojeg se najmanje sjećam (nitko od moje obitelji ne želi pričati samnom o tim vremenima). Pitala sam ga otvoreno sve što mi je palo napamet - teme su bile majčine avanture, njegova uloga u majčinom i mojem životu, majčina (ne)briga o mojoj malenkosti...drugim riječima, tema je bila moja majka.

Sam uvod u razgovor o ovoj nevjerojatnoj temi bio je nadasve iznenađujuć... Nakon što sam mu rekla kako se sjećam da sam s njim prvi puta bila u zoološkom vrtu, rekao mi je kako se tog dana itekako dobro sjeća jer sam tada izjavila nešto zapanjujuće - sa svoje četiri godine, dok me držao u rukama u prepunom tramvaju a ja se igrala s njegovim kovrčama, izjavih jedno jednostavno "tata". Nakon nekoliko trenutaka šutnje rekoh mu "znam, nisi ti moj tata ali si mi bolji od tate jer ne vičeš na mene".

Nastavak razgovora bih preskočila da sam znala kako je potresan za mene.

Imam od malih nogu jednu moru - povremeno sanjam kako sam u krevetu do majčinog i budim se, a zatim ugledam majku u spolnom odnosu s nekim vojnikom i plačem. Ispričah dotičnoj osobi kako mi je u glavi slika majke i vojnika a on mi odgovori kako to nije noćna mora nego ružno sjećanje... Ne želim se prisjećati nastavka razgovora... potresno je.

Sada moram najprije naučiti nositi se s time...možda jednom sve što sam danas ponovno saznala i podijelim s nekim.

Postoji jedna dobra strana svega ovog - saznala sam kako sve ružno iz svog života od djetinjstva automatski brišem iz glave i memoriram samo lijepa sjećanja. Kada me pitate nešto o nekom meni potresnom događaju, blijedo gledam jer ga se uistinu ne sjećam...čak niti prvog dana škole!
Zato, nemojte se čuditi ako ne znam o čemu pričate...

Volim vas, do čitanja!

U prilog stavljam pjesmu koja nikako da mi izađe iz glave...makar i nema neke veze s postom odraz je mog trenutnog duševnog stanja - zrela za dramu...

"Ne hodaj ispred mene, možda neću slijediti.
Ne hodaj iza mene, možda neću voditi.
Hodaj pokraj mene i samo budi moj prijatelj."
(Albert Camus)

Obično ne pišem sentimentalne postove, pune mašte i nekih manje - više pametnih rečenica. Najčešće iznosim gole činjenice, svakodnevne doživljaje i novostečena iskustva. Nešto me ipak navelo da pokažem i neku drugu stranu svoje osobnosti... ne mogu reći da je ta strana nježnija i osjećajnija, rekla bih da je jednostavno manje kruta.

Odlučila sam pisati o osjećajima...

Povremeno me uhvati neka bujica osjećaja koje ne mogu definirati. Simptomi su uglavnom opći - nelagoda, zbunjenost, lagano povišenje temperature... Dođe mi da istovremeno plačem i smijem se, ničim izazvano... Razlog tomu nije čak niti PMS, iako sam neko vrijeme bila uvjerena da se radi o tome.
Ni sa kim još nisam razgovarala o tome no vjerujem da je to opće raširena pojava koju bi, zbog razmjera za koji pretpostavljam da zauzima, prozvala pandemijom.

Osim tih nedefiniranih osjećaja povremeno me uhvate i oni vrlo definirani i vrlo usmjereni osjećaji. Oni pozitivni najčešće su usmjereni prema meni dragim osobama dok oni negativni zahvate bilo koga... ne biram mnogo... najčešće mi je na piku u zadnje vrijeme moja majka...ok, čudno zvuči ali ne poznajete je... i ne biste je htjeli upoznati.

Često mi se desi da osjećaje usmjerim potpuno pogrešno ili pak da ih podijelim s nekim iako to i nije pametno. To je ponajviše zbog moje duge jezičine... Kasnije se redovito pokajem. OK, ne baš tak redovito...

Hm, nisam baš rječita danas... no kaj je tu je, morat ćete se zadovoljiti onime što serviram jer ipak sam ja ovdje domaćin.

pozz, do čitanja!

Ola narode.

Naletjeh na stih iz naslova potpuno slučajno na nekom blogu meni nepoznatog autora.

Pretpostavljam da oni koji čitaju moj blog a poznaju me irl znaju da se palim na stihove. "Paliti" je možda potpuno kriva riječ za opis onog što mi dobar stih radi...


Htjedoh vam pričati o tome kako mi je jučer bilo lijepo.

Jučer smo Mish i ja išli k mojoj frendici vidjeti njenu jednomjesečnu bebu.
Za promjenu, putovali smo motorom. Moram priznati da mi se svidjelo...makar je motor ogroman, ružan, neudoban i glasan! OK, dragi i ja složili smo se da je za nas definitivno Choper (sry ak kaj krivo napišem, nisam baš stručnjak za motore...) i sad više ne sanjarim da putujem vlakom po Slavoniji...

Znaaaam, ljenčina saaam...no ne da mi se višeee sjediti za kompom, idem nekamo na kavu.

pozz

Jučer bijah u Zagrebu, našla sam se s najdražom mi ženskom osobom (zbog koje bi se isplatilo i lezba postati!). Malo smo švrljale trgovinama i kupile pokoju stvarčicu, kafenisale i tračale, bile u šetnji s Izis i posjetile njenu obitelj. Vidjela sam i njene seke što me razveselilo. Katkad žalim što nemam sestricu i bolju obitelj, naročito dok vidim Laninu obitelj na hrpi...


manekenka Izis


"džombulja Lana"