Obično ne pišem sentimentalne postove, pune mašte i nekih manje - više pametnih rečenica. Najčešće iznosim gole činjenice, svakodnevne doživljaje i novostečena iskustva. Nešto me ipak navelo da pokažem i neku drugu stranu svoje osobnosti... ne mogu reći da je ta strana nježnija i osjećajnija, rekla bih da je jednostavno manje kruta.

Odlučila sam pisati o osjećajima...

Povremeno me uhvati neka bujica osjećaja koje ne mogu definirati. Simptomi su uglavnom opći - nelagoda, zbunjenost, lagano povišenje temperature... Dođe mi da istovremeno plačem i smijem se, ničim izazvano... Razlog tomu nije čak niti PMS, iako sam neko vrijeme bila uvjerena da se radi o tome.
Ni sa kim još nisam razgovarala o tome no vjerujem da je to opće raširena pojava koju bi, zbog razmjera za koji pretpostavljam da zauzima, prozvala pandemijom.

Osim tih nedefiniranih osjećaja povremeno me uhvate i oni vrlo definirani i vrlo usmjereni osjećaji. Oni pozitivni najčešće su usmjereni prema meni dragim osobama dok oni negativni zahvate bilo koga... ne biram mnogo... najčešće mi je na piku u zadnje vrijeme moja majka...ok, čudno zvuči ali ne poznajete je... i ne biste je htjeli upoznati.

Često mi se desi da osjećaje usmjerim potpuno pogrešno ili pak da ih podijelim s nekim iako to i nije pametno. To je ponajviše zbog moje duge jezičine... Kasnije se redovito pokajem. OK, ne baš tak redovito...

Hm, nisam baš rječita danas... no kaj je tu je, morat ćete se zadovoljiti onime što serviram jer ipak sam ja ovdje domaćin.

pozz, do čitanja!