Ovo je bezobrazno kopiran tekst s bloga jedne od osoba koje mi nekog vraga znače u životu...


Dijete od četiri godine: "Moja mama može sve."
Osmogodišnjak: "Moja mama zna jako puno!"
Dvanaestogodišnjak: "Moja mama možda ipak nešto ne zna!"
Četrnaestogodišnjak: "Naravno, moja mama ne zna niti ovo."
Šesnaest godina: "Mama? Ona nema pojma ni o čemu!"
Osamnaest godina: "Stara je bezveze!"
Dvadeset i pet godina. "Mama bi možda nešto mogla znati o tome."
Trideset i pet : Prije nego odlučim pitati ću mamu za mišljenje."
Sa 45 godina većina misli: "Voljela bih znati što bi mama o tome rekla."
A sa 65 sve bi dali samo kada bi još jednom s mamom mogli razgovarati.

uz tihu kletvu jurim kroz grad
kaput na ramenu normalna stvar
novine u ruci jučerašnji broj
ne izgledam lijepo briga me za to
zalazim u svaku birtiju
tamo trgnem vino rakiju
a onda žurim da ne zakasnim
i prije nego što se pozdravim s njom
dodirnut ću joj usne lagano
odlazimo zajedno u noć

ona želi da joj govorim tiho
da ne veličam svoje probleme
hoće da živi s onim koga voli
gleda u druge a misli na mene
priznaje mi da je udata
da ne ljubi svoga čovjeka
a ja šutim mudro razmišljam
njeni prsti kao da traže krivca
samo lete oko moga lica
hajde ženo koji ti je vrag

diskretno šapućem spominjem kino
vani je tužno a unutra fino
skupe pare za dosadne sate
ne žalosti se srce mislim ja na te
kupuje mi tada kokice
kikiriki slane koštice
stvarno se trudi da mi ugodi
a oko nas sve neki gladni ljudi
šušte papiri odozada nam smrdi
jao gospode kako grozan film

ponoć se bliži predstava traje
sjedamo u kola idemo dalje
izvan grada ima parcela
lijepo mjesto na kraju sela
vodimo ljubav zagušljiv je zrak
snažno svjetlo pada ravno na nas
nije normalno pa to je vlak
grabimo volan i dodajemo gas
hladan znoj mi curkom nagriza vrat
paranoja
bježimo u mrak

Eh, danas bijah na Sljemenu s obitelji.

Bio je to prekrasan izlet, naročito zato što su sve ceste bile zatvorene za promet zbog nekog raly-a pa smo na Sljeme i sa Sljemena morali žičarom.
Pravi gušt je voziti se žičarom...U biti, još prije kakvih pola godine bojala sam se žičara, no onda sam bila na zimovanju na Jahorini gdje su sedežnice bez kabina, samo klupica s nekom jadnom metalnom zaštitnom šipkom i vidjela sam čeg se treba bojati- tamo smo nad provalijom sjedili na sedežnici a vjetar je toliko puhao da smo se pitali kada ćemo pasti a ne hoćemo li pasti.
No eto, preživjela sam i to, tako da je strah od žičare svladan...

Toplo preporučam svakome lagani subotnji izlet na Sljeme žičarom.

Na Sljemenu, u Tomislavcu je bila priredba koja je ustvari bila cilj našeg putovanja i jedino što me se stvarno dojmilo, osim klope, jest trbušna plesačica. Bilo je iznenađujuće ugodno gledati skoro golu zaobljenu babetinu u grudnjaku, s prozirnom maramom oko bokova kako njiše bokovima. Ipak, nisam baš bila zadovoljna time što sam morala puna dva sata sjediti na mjestu i pljeskati a da mi se program nije svidio... ali što ćeš, sve za ljubav u obitelji i podršku pojedinim članovima...

"Kamen do kamena palača, cigan do cigana Pitomača"

Od malena mi je Slavonija nekako primamljiva, lijepa, neobična... i nedostižna.

Ne znam zašto, ali strašno me privlači sve vezano uz Slavoniju. Volim tamburu, slavonsku klopu, konje, običaje, pejzaž...Sve u svemu, nekako mi je idilična i jednog bih dana voljela tamo živjeti.Nekako stalno zamišljam kućicu, veliki salaš sa đeramom, konja u manježu, njivu i kočiju u štaglju...To i ne bi bilo tako neobično da imam neku rodbinu tamo, tj. da vučem slavonske korjene. Ali ne, ja sam pravo srednjehrvatsko dijete.

Bijah u Slavoniji svega jednom, i to u Osjeku. S obzirom da stvarno jako želim obići cijelu Slavoniju, smatram da mi se stvarno posrećilo pošto smo se Mish i ja dogovorili da ove godine ne idemo na more, već ćemo obići inu uzduž i poprijeko. Palo je i nekoliko dogovora da posjetim slavonce s faksa- sve u svemu čini se da će biti zabavno...

Jedva čekam ljeto!

P.s.- s obzirom na to da uskoro počinje veliki koncert HP na Šalati na kojeg sam htjela ići no nisam uspjela doći do karata, opraštam se svima poznatim stihom...

"....Slavonija će biti golf-teren a tko previše radi uhapšen...."

Kada je ptici u lošoj formi drug, tada ni ona ne leti na jug...

Ovo pitanje postavilo mi je nekoliko desetaka ljudi, možda i koja stotina.

O tome zašto to radim razmišljam već dulje vrijeme i nikako da sama sebi to objasnim...

Ali evo nekoliko (ne)mogućih objašnjenja...

! Moja mačka najbolji je sugovornik jer mi dopušta da pričam u nedogled a da riječ ne kaže
!Sve što joj povjerim ostaje među nama, nikada ne prenosi drugima tajne
!Što god da kaže, ja si protumačim kako želim
!Uvijek me razumije
!Nikada me ne kori
!Uvijek plače samnom
!Za uzvrat traži vrlo malo- maženje,hranu, vodu i mjesto za pipi i kaka


Tko je nebi volio??

Dragi Boki!

Želim ti samo reći da mi je stvarno žao što se rastajemo.

Dakako, želim ti da slijediš svoje snove i uvjerenja i ne daš nikome da te izbaci iz takta.

I zapamti, znaš gdje možeš potražiti savjet i/li utjehu...

Nosila je jelek svileni
kao u pesmi narodnoj.
I krstić, znak na lančiću
da nekog čeka navodno.

O, to su bili svatovi,
sve kićeni i zlaćeni.
A mi smo bolje svirali
neg' što smo bili plaćeni.

Al' dobro sad...

Nosio sam šal od kašmira
i prsluk protkan tajnama.
Baš od takvih su je čuvale
tetke sa 'ladnim trajnama.

K'o srna me je gledala
žalosnom pesmom sludjena.
Čije si pile pirgavo?
[to nisi meni sudjena?

'Ej, da...

Hej, pusti kose pune polena!
'Ajde, baš u inat baba-rogama!
'Opla, digni suknju iznad kolena,
znam da kriješ čardaš u tim lepim nogama!

Rekoh joj "Beži, mani se,
i traži bolje partije!
Premala je moja tambura
da te od kiše sakrije".

Rekoh joj: "Ja sam samo tu
da vreme brže proleti.
Ja nosim čizme skitaljke,
mene je teško voleti..."

Pa da...

Hej, pusti kose pune polena!
'Ajde, baš u inat baba-rogama!
'Opla, digni suknju iznad kolena,
znam da kriješ čardaš u tim lepim nogama!

Hej, doleti mala senice!
Tu, na moje zlatne čivije!
Vatra šara tvoje zenice!
Razbi nešto i zaigraj ludo, divije!

Uf, alergična sam na svog djeda, i to s razlogom...

Naime, on je gospodin u godinama koji je vrlo dobro stojeći, tj. ima penziju na kojoj bi mu mnogi zavidjeli. Otkako je u mirovini okrenuo je dvorište naopako, i to nekoliko poota. Samo čekam dan kad će kuću preseliti na drugu stranu ulice...

Ali on ima jednu ogromnu manu... naime, stalno kopa po smeću i nosi kući razne potrgane gluposti koje zatim popravlja. Sve bi to bilo ok da ne kopa svakodnevno, danju i noću.

Razumijem, u mirovini je i potreban mu je hoby, ali ostali starčeki idu na ribičiju ili hrane golubove, nitko ne kopa po smeću (tj. kopa otkako se za plastične boce dobiva lova) i nitko ne nosi smeće doma!



Ali to nije sve- živcira me jednom forom koju je negdje čuo i drži je se kó pijan plota. Naime, kada ga netko pita kako je, on odgovori: "Kó ministar! - dolje mini, gore star!"

I tako svaki dan...

Ovu perverziju uspješno izbjegavam na način da ga ne pitam kako je, no kada netko drugi pita... umrem!!!

jednom kad noć ukrade nebu sve što si voljela na njemu
bit će ti žao, bit će ti žao što nisam tu
ruke pamte samo ljubav najbolju...

Eh, često se zapitam koja je moja uloga na ovome svijetu. Uviđam da bi posve normalno funkcionirao i bez mene...

A opet, sve ima neki smisao, sigurna sam tu s razlogom...

Danas me more čudne misli iz jednog razloga. Saznah jutros kako je moja najbolja prijateljica iz meni vrlo važnog životnog razdoblja u bolnici. Sve to i ne zvuči tako strašno, sve dok ne saznate što joj bi... naime, krenimo iz nekog daljeg razdoblja, recimo iz osnovne škole...

Stalno se bunila na glavobolje i izostajala iz škole. Svi su redom mislili da se izvlači s nastave a ona se nije pretjerano branila kada bi je napali. Srednju školu nije završila, u to je vrijeme dobila dijagnozu- epilepsija. Imala je nekoliko napada no tada se bolest smirila i malo si je sredila život.

Pronašla je dečka s kojim je počela živjeti a nakon nekog vremena je i zanijela. E, tu počinje pad sistema...
Zbog ponovnog napada izgubila je dijete. Još se nisu niti oporavili od toga kad je ponovno zanijela. Veselju ne bi bilo kraja da nije pala u komu. Doktori kažu da je imala moždani udar i da su joj male šanse...i njoj i njenom plodu.


Pitam se zašto je život toliko okrutan...

Ah, stiže još jedan rođendan.. ovaj je bitniji od drugih, prijelaz je u novo desetljeće... stoga je zaslužio da ga proslavim.

Proslavu zamišljam kao jednu feštu u prirodi (idealno bi bilo da smijem slaviti u Minimiru) s gitarom-dvije i desetak najbližih ljudi koji me vesele... malo klope, puno cuge i tulum do jutra.

O tome mogu samo maštati...
Bilo kako bilo, ovaj rođendan slavim, pa makar i sama na ulici...

Kaj želim za rođendan??

nikaj, ali ima jedna stvar koju nikako ne želim

- Bako, molim te da mi ove godine NE kupiš pidžamu za rođendan!!

Ne volim ići u posjet rodbini. Ne zato jer ne volim rodbinu ili zato što ih se sramim, nego zato što me gledaju sa sažaljenjem i previše pitaju...

Glavna tema obiteljskih okupljanja su moji roditelji. Nije niti čudno, kad je mama već mjesecima kod svog ljubavnika a tata si je nedavno pronašao djevojku. Ljude uvjek zanima kako to podnosim. I kada im iskreno odgovorim da mi to i ne smeta toliko jer, pobogu, moji roditelji nikada nisu bili u skladnom braku već su se mnogo svađali, često se rastajali i mirili, zaključe kako sam jadna i nemoćna a to ne želim priznati nego skrivam osjećaje negdje u dubini srca.

No, nije li vama logično da se bolje osjećam otkako su se razdvojili jer više nema dernjave, psihičkih i fizičkih maltretiranja s obije strane??

Istina, pogodilo me to što majka dugi niz vara oca, no to i nije tako svježa stvar. Naime, za to znam već godinama. Dramila bih da su me o tome pitali kad je bilo svježe.

Otkada živim sa svojim dečkom osjećam se mnogo bolje. Živim u zdravoj obiteljskoj zajednici gdje me članovi obitelji doživljavaju. Istina, smeta mi što previše brinu o meni, no to je prvenstveno zato jer sam godinama bila potpuno slobodna, snalazila sam se sama u svijetu. Ipak, dobar je osjećaj ljutiti se na nekog jer te guši svojom pažnjom...

Ali kako to objasniti starim konzervama??

Kada im iskreno kažem da mi je dobro ne vjeruju. Da dramim, ne mogu i neću. Jednostavno nisam drama qween, ne stoji mi to.
Voljela bih reći im jednostavno PANTA REI, ali problem je što ne razumiju... nije da ne mogu razumjeti, nego ne žele. Potreban im je skandal, drama i patnja, nepresušna tema do sljedećeg vjenčanja ili sprovoda.

Nedavno me moje momče iznenadilo prozvavši me panda.

Na pitanje zašto baš panda nije mi htio odmah odgovoriti, no nakon kratkog natezanja objasnio mi je da su pande životinje koje nisu zainteresirane za sex i zato je broj jedinki te vrste u stalnom padu. Naime, sex prakticiraju vrlo rijetko i to samo radi opstanka vrste.

Nedavno sam saznala da su štakori, uz ljude, jedina vrsta koja ne prakticira sex samo radi opstanka vrste, već i radi užitka

Eh, kako početi..

Efo ovako...Kako smatram da bi uvod s gomilom bezveznih podataka o mjestu, vremenu (i sjemenu!) mog rođenja meni bio totalno nezanimljiv da sam u ulozi čitača, pričat ću vam o jednom od mojih dječijih uvjerenja.

Pretpostavljam da je većina vas kao mala mislila da Djed Božićnjak postoji.
Eh, ja sam vrlo rano spoznala da ne postoji, no zato sam do prije svega nekoliko godina bila uvjerena da deve u grbama imaju vodu. Mojoj teoriji išlo je u prilog to što postoje jednogrbe i dvogrbe deve te ljame. Naime, smatrala sam da dvogrba deva ima pun spremnik (da je nedavno obnovila zalihe u nekoj oazi), jednogrba će uskoro morati nadopuniti svoje zalihe vode, dok je ljama svoje zalihe potrošila i hitno su joj potrebne nove. I onda mi na telkici prikažu neki dokumentarac koji ubije moju teoriju.. bila sam toliko ljuta i tužna, ali najgore je bilo to što sam se osjećala nasamareno.

Na ovu epizodu iz neke faze mog ranijeg djetinjstva nedavno me podsjetio jedan poklon. Naime, dobila sam prekrasne čarape na kojima je našivena deva koja iz svoje grbe pije vodu slamkom.