mriza zivota

petak, 27.02.2015.

Priča jednog dječaka




Htjela je moj keks .
Da samo znate kako je lijep osjećaj zaljubiti se!
To je najbolja stvar na svijetu, naravno poslije mog predivnog keksa.
Bio sam lud za tom curom i za keksima. Nisam se mogao odlučiti što je bolje.
Jednog dana dok sam s njom hodao prema moru, sinula mi je sjajna zamisao.;-Otići ću joj kupiti sladoled-.
Ostavio sam svoju torbu njoj na čuvanje. Platio sam sladoled i premda je bio skup, onaj njen smiješak vrijedio je tog. Otpratio sam je do kuće kao pravi kavalir.
Zahvalila mi je, ali nešto mi je bilo sumljivo, imala je mrvice keksa na svojoj predivnoj majici.
Hm... bile su iste kao i moje mrvice od keksa.
OOOO, nnnnneeeeeee !!!!!!!!!!
Kad sam došao kući, pogledam u torbu. Nestali su moji keksi, nisu bili u torbi.
Hmm... da to nije iz mog prošlog sastava izašla ona bilježnica pa mi se sad osvećuje.
Ne, ne, nije to.
Vidjeh ukosnicu, ej, sjetio sam se: kako je princ tražio izgubljenu cipelicu ,ja ću tako ukosnicu i saznat ću tko je ukrao moje kekse. Sutradan sam tražio i tražio, ali ništa, kad ono dođe moja jedina i reče da je izgubila ukosnicu. A i pristajala joj je.
O, znači da je ona kradljivica i zato je imala one mrvice keksa na majici.
Nije mi više simpatija. Dira moje kekse!
Pa oni su samo za mene. Otišao sam ljutit,ali naravno sada imam novu, ljepšu i pametniju simpatiju, ali ako ona isto pokuša, što je ona prijašnja, čeka je ako ne Božja , onda moja kazna!!!



( napisao M.R. - učenik osnovac za Valentinovo )

04:17 | Komentari 9 | Print | ^ | On/Off |

utorak, 24.02.2015.

Noćas...

18:34 | Komentari 10 | Print | ^ | On/Off |

nedjelja, 15.02.2015.

Katrin...:-))









Katrin Felton




18:46 | Komentari 16 | Print | ^ | On/Off |

četvrtak, 12.02.2015.

Ne kazuj












Zaželi želju
i nikom ju ne reci
pusti je k nebu,
pusti je valu
i njime poteci,
a snađe li kakva tuga
tvoju milu grud
ne kazuj nikom,šuti rađe
jer gorak je ljudski sud...

04:12 | Komentari 8 | Print | ^ | On/Off |

ponedjeljak, 09.02.2015.

Jona



Promatrala je tragove soli na svojoj koži. Ljeti, dok živi u kućici u maloj uvali, gdje inače žive samo borovi i galebovi, nikada nije voljela koristiti vodu za tuširanje. Voljela je kad ju slana koža zateže preko leđa. Voljela je kada je more miluje za dobro jutro i laku noć. Grijeh je koristiti običnu vodu kad je more ispred nje.

Svako jutro u zoru, pred svitanje, tiho na prstima izlazi iz kreveta i silazi do mola. Uplovi nogama u to plavetnilo. Ramena zaogrne ručnikom na kojeg će se uskoro ispružiti i pustiti suncu da ugrije njeno tijelo. Hladno joj je. Ne sjeća se da je prethodnih ljeta bilo tako hladno u svitanje.
Možda se u njoj skupilo previše zime. Ipak, ne dozvolja hladnoći da zauzme mjesto u njenom srcu, pa ne propušta držati noge u moru. Tada je povezana s cijelim svijetom. I s Njim.

Gleda galebove u daljini .Igraju se. Uči jezik kojim se sporazumijevaju. Nekoć su za nju to bili neartikulirani zvukovi. Danas su to jasni glasovi i igra tonaliteta kojima gospodari morskog neba izražavaju sreću, ljutnju, sviđanje, svađanje, zavođenje, tugu... Među njima je jako puno ljubavi. Ne biste vjerovali koliko često i dugotrajno se zavode. Plešu ljubavni ples parajući krilima nebo. Ovlaš se dodiruju u letu... Predivna bića su te morske ptice, galebovi...

Ima jedan među njima, Jona mu je ime. Jona je neustrašiv. Svako jutro izdvaja se iz svog jata i leti bliže njoj.
Isprva je to bilo na pristojnoj udaljenosti. Mjerkali su se međusobno. Šutke ispitivali. Mazili očima uz poneki njegov uzvik odobravanja.
Nekidan joj je pokazao graciozni pad prema morskoj površini. Prvi put se prestrašila za njega. Mislila je da ugiba njoj pred očima. No, zavarao ju je. U trenutku kad mu se kljun zabio u morsku površinu, on se zaustavio i izvukao svoj trofej. Ribu. Pojeo je s takvim guštom i pobjedonosnim stavom alfa mužjaka, da je to bila milina gledati. Srce joj je brže zakucalo...
Jučer je ispustio iz kljuna svoj jutarnji ulov na njen mol, nedaleko od mjesta gdje je sjedila. To je namjerno napravio. Dobila je od Jone dar. Bila je dirnuta. Da mu se oduži, bacila je prema njemu, prema moru, poklonjenu ribu. Uz glasni poklič pravog morskog vuka, sunovratio se s visine i uhvatio je u letu. Opet alfa mužjak... Zaista impresivan prizor od kojeg joj se naježila koža, a tijelo protresao jedva vidljiv ugodni drhtaj...
Jutros je sletio na njen mol. Okrenula je glavu i tiho ga promatrala. Šepureći se na svojim nogama i povremeno šireći svoja krila, hodao je prema njoj. Korak po korak, sve bliže su bili... Zatim je započeo priču. Pažljivo ga je pratila okom i uhom...
Jona je Njen ..
Ona je sretna.

03:42 | Komentari 6 | Print | ^ | On/Off |

petak, 06.02.2015.

Put u RIm

Zatvarajući kofer pun tamnih odjevnih predmeta i pastelnog donjeg rublja, ženska sjenka se uspravljeno ocrtala na zidu. Lelujavi, izduženi odraz bio je tako tanak da se činilo da će se sjen prelomiti na sredini, ali pri svakom njenom pokretu dešavalo se nešto zaista neobično - taj najuži, središnji dio bi se pomično popunjavao. Kako bi se sjenka lelujala lijevo ili desno nešto veliko i, reklo bi se teško, je na mahove kritični dio činio znatno širim.
Sjenka se užurbano kretala po zidovima raskošnih soba, svih osvijetljenih na identičan način. Brzina pokreta ruku pričala je o spretnosti, način pomicanja glave o pronicljivosti, pomaci dugih nogu o gracioznosti… Onda je sjenka napuštala jednu po jednu prostoriju, jer su tanki prsti dodirivali prekidače svjetlosti, pa se desna ruka produžila u nešto pravokutno i veliko, a lijevo rame je dobilo ovalno okruženje. Potom je sjenka sasvim nestala pretvarajući se iz polja vida u polje jasnog I ravnomjernog zvuka visokih potpetica.

Oko rimske fontane bila su okupljena djeca. Strancima zanimljiva igra u sprezi novčić - želja, njima je bila sasvim monotona I nelogična. Jer živjeli su kraj te fontane dovoljno dugo, iako samo dječije, da su prestali vjerovati u ispunjenje želja odraslih. Djeca su te tople rimske noći, radila kraj fontane ono što i svake, svakoga ljeta - ništa. Posmatranje prolaznika i povremeno izmjenjivanje po koje riječi ne spada u nešto što bi se moglo opisati kao zanimljivo, korisno, zabavno.

Ali…njihovi malo drugačiji pogledi na pojam trošenja vremena, su od ovakve vrste protoka istog napravili svojevrsnu filozofiju vrlo primjenljivu i u kasnijim danima. Na njih, ionako, nitko nije obraćao pažnju - dakle bili su tu, a kao i da nisu. Šareniš njihovih očiju svjetlucao je u mraku i da je više pažnje bilo tko skrenuo na te odsjaje doživio bi i fontanu drugačije. Sasvim svjesni, iz godišnjeg iskustva, da tu uglavnom zastaju stranci koji ih ne vide i ne čuju, djeca su se, ponekada, igrala ovakve igre-

“Bacio je novčić preko glave, s leđa”- kaže jedan -“sigurno je poželio ljubav”.

“Ha, ha!”-kaže drugi” TO mu se, bogme neće ostvariti.”

{Poslije šest mjeseci mladi parižanin je shvatio da ga ljubav nešto neće i da se džabe lomatao oko “one” fontane.}

A, recimo, jednom je jedna divlja djevojčica igrala svoj uvijajući ples oko tih vodenih kapi, želeći da dobije bicikl…

{Samo tri mjeseca kasnije mladi bračni par iz Odnekud tražio je preseljenje u bilo koji dio ujedinje svoje države želeći pobjeći od tragične smrti svoje kćeri koja je nastradala vozeći bicikl.}

Šareniš tih očiju oko fontane…Djeca Rima odrastala su beskrajno neobuzdano, a opet, pretjerano tiho…Te kapi vode koje su se prosipale u fantastičnom ravnomjernom pravcu…Svjetlosti nežive, svjetlosti očaravajuće životne… I želje, obične, nestvarne, neostvarene, nepristojne, iskrene, duboke, svakakve…Ponekada nikakve, ali pojedinačno važne i presudne. Onako kako ih je bljesak raznobojnih očiju procijenio i u bljesak vodenog pravca prenio.

Oblaci su se pretapali – od bijele do crne sve se spojilo i prelilo u ljepotu visokog neba, u ljepotu zemaljski nam otetih čari koje su nas vukle od Ikara do Amstronga, od vrapca do kondora, od sjenke do materijalizacije. Sjedila je mirno do prozora, gledala I spuštala pogled kronometarski ravnomjerno, i nije jela, i nije pila, ko zna, možda nije ni disala. Sjenke su nedokučive i raznovrsne, sjenke potekle sa njenogradske kaldrme očaravajuće kada su žene i nedefinirane kao da su muškarci.Sjedila je savijajući noge u koljenu dok je avion propadao u zračne đepove, ispravljajući ih kada je izlazio iz njih, podvijala je čujne štikle pod sjedište i mislila, mislila beskrajno…

Njen grad se ne doživljava. O njemu se samo misli na nivou dubokih
emocija, tko ih je razvio, naravno. O njemu samom i dubini njegovih ruševina, jer ono lijepo nije teško u misli dozvati. Dakle, sjedila je u avionu i razmišljala dok su se horizonti pod njom rastapali a vjetrovi hujali, kroz džepne oblake, melodiju stotina čarobnih frula. I čekala je samo jedno… Da sleti u – Rim.
Pod umjetnom svjetlosti njena se sjenka rastopila u ženu, pravu osobu oslobođenu jednake svjetlosti soba svog raskošnog stana. Izduženi oblici dobili su punija značenja, a ono neobjašnjivo i lelujavo u predjelu struka postalo je sasvim jasno i žarko crveno. Bila je to – kosa.

Leteći kroz olujne oblake, prijeteće i sive, mislila je kako njen grad sada grli noć. A noći su tamo vrlo mračne i, ponekada, vrlo teške.
Crvenokosim mudricama, vjerojatno, najteže… A sa njom su te svakakve noći u letjelici isti zrak udisali razni, nepoznati ljudi. Osvrnula se - simpatični, mladi par se došaptavao, dok je dama zavodljivo treptala, on nije skidao oči sa nje ( kako idilično), krupni gospodin zalizane kose se vrlo jasno dosađivao i pokušavao spavati ( kako dosadno), djevojka sa previše šminke na licu i nevjerojatno dugim noktima mačkasto je gledala u svim pravcima pokušavajući uloviti neki značajan pogled ( kako prosto), debela dama sa velikom šeširom I mršavim pratiocem se borila sa kostimom dva broja manjim ( kako neukusno)…a mali, plavokosi dječak je duboko i mirno spavao na krilu jedne prelijepe žene koja je čitala Cesarića. ( kako otmjeno)… Ali, pregledajući ih svojim pronicljivim očima ostala je vjerna tajanstvenosti i ritmu nipodoštovanja koji se sukobio sa njenom naravi. Zato je bilo mnogo bolje da ne gleda putnike oko sebe, već samo sebe, takvu kakva je, možda savršenu i usamljenu, možda voljenu i nesretnu… Ma, jednostavno – takvu kakva je!

Sa katedrale, čije su gotske kupole vodile u nebo, čulo se dvanaest gromkih udaraca zvona, a njihov zvuk nije imao eho. Kroz sparnu rimsku ponoć počele su prolijetati kapi kiše,sitne i tople, kao da su oblaci vatreni.
I na tom mjestu, u to doba, sve je postajalo kristalno jasno – i zašto svi putevi vode u Rim, i kako je na Rubikonu kocka bačena, i šta rade ona djeca kraj fontane, i kako su propali rimski bogovi, i gdje je sačuvana čarolija vječnoga grada. Kapljice iz nebeskih obličja ucrtavale su moć otkucaja ponoći koja je uvijek jedinstvena, a samo ovdje posebna.

Čudna dječija igra kraj fontane započela je ponovo i rimska djeca nikada nisu bila tako surovo nadarena kao baš te noći.
A onda je zvuk visokih potpetica, pobjegavši sa gradskog asfalta počeo odzvanjati u njihovoj blizini. Od prvog do posljednjeg tona bio je savršeno ujednačen i prisutan kao da je osoba sve vrijeme koračala u mjestu tu, pokraj njih. Ali naravno da nije bilo tako jer prvo se čuo zvuk, onda se pojavila sjenka, a tek potom sjenka je dobijala oblik crvene kose iz koje je, na kraju, izronio ženski lik.

Djeca, svijesna svoje primijećenosti i svog prisustva, dječije nespretno su se pretvarala da su nezainteresirana za crvenokosu strankinju, koja ih je netremice gledala. I gledala, i gledala, a njihove šarene oči su postajale njena prozirna ogledala sve dok i u posljednjoj zjenici nije zatreperila njena sasvim jednostavna želja. A onda, vjekovima ušutkani vulkan Pompeje oživio je lavu u uzburkanim kapima fontane koje su, spajajući se sa rominjalom kišom vatrenih oblaka, ostavile samo trag bačenog novčića, metalnog i sivog u apoenu od jedne kune. Ostao je i trag crvene kose, pokislo slijepljene uz uske sljepoočnice inteligentnog lica i zvuk tih visokih potpetica koji je zvonio jače od svih zvona rimske katedrale. U odlasku prošaputane riječi, upućene bosonogoj djeci ponoći, osigurale su ispunjenje snova jedne i jedinstvene gradjanke.

U avionu je samo na mah pogledala likove svoga okruženja, a zatim sklopila oči i… utonula u san. Bila je umorna, iscrpljena I neispavana.

Rim je…Rim! A Njen-grad…ipak, samo, Grad. U Rimu je njena pojava ostala,bar,mentalno zabilježena, a Njen-grad nit ne zna da je posjeduje… I to – zauvijek!

KAKVA ŠTETA…


Napisano…

Sumorne gradske noći, 1.lipnja 2002.godine, dok su zvuci sa ulice dopirali, i emocije se negativne skupljale, a ja se pravila da mi – nije ništa. Tebi, koji si tada vjerovao da se događa svašta, poklanjem, ovim riječima, najdublji dio sebe koji sanja pramenove duge, crvene kose.
A, da,…, I magličasta ogledala prozaičnosti…

20:25 | Komentari 1 | Print | ^ | On/Off |

srijeda, 04.02.2015.

Jednom...ipak....

Možda je potrebno da zamisliš noć. Ili najcrnji mrak. Ili da jednostavno sklopiš oči i zajebeš pitanje da li je noć ili dan. Ma više ne znam ni ja šta bi se u ovu priču uklopilo...

A priča je:











Bila jednom jedna Djevojčica koja je mrzila svijeće. Sve što joj se sa svijećama dogodilo bilo je bolno i traumatično. Na primjer: na sahrani svoje bake, kada je imala zbilja sitno godina- jedva 5, dali su joj da drži svijeću. Kako se ona topila, vruć vosak pao je na Djevojčicinu ruku i, dok su svi tiho plakali, ona je urlala ko magarac, jer ju je opekotina boljela. To je bilo prvo susretanje sa Svijećom.

Drugo susretanje sa Svijećom bilo je na posljednjem putovanju njene majke i opet isto ...sitno 9, tada je mislila da su se sve one pod njenom tugom istopile. No, neće biti da je bila u pravu. Gorjela je upravo ona u njenim rukama. Čudno, ali, iako vruć vosak nije pao na Djevojčicine ruke, ona je osjetila potrebu da jauče... da vrišti... samo da vrišti, dok su svi ostali tiho plakali. Ali nije vriskala da ne bi remetila tu tišinu,.
Pa onda treći susret sa svijećom. Onda kada je umro ON. Djevojka je tiho tražila odraz njegovog lika na ogledalu koje je treperilo. A onda su gorjele svijeće. Toliki broj na jednom mjestu nije mogla ni zamisliti... Ali gorjele su, te, Svijeće, kroz koje nije vidjela ni njega, ni njegov odraz, ni sjećanje na njega. Ma, gorjele su da bi gorjele. Jer svijeće su svijeće koje uvijek gore kada je nešto tužno. Mislila je.
A onda je umro Otac. Nije bilo svijeća. Nije bilo suza. Nije bilo ničega. Otkinut komadićak srca spaljen je sa njegovim tijelom i žena više nije bila Žena. Ostala je pougljenjeni komadičak ljubavi koji je pripadao samo njemu. Surovo. Zar???
Prošle su godine.
Djevojčicu je bolio vosak. Djevojku je bolila tuga. Ženu je bolila prolaznost. Kćerku je bolio pepeo neznanja. A sve isto, sažeto, u onome što je bila Svijeća. Nju je živu utrla u svijet plamena prošlost.Strašno je što nije željela da se od toga otrgne.
Pa su opet prošle godine. Svijeću je, poslije Njegova nepovratna odlaska. još jedino vidjela na svom stolu u kuhinjici, onoga dana kada je Muškarac ušao u njen život, ponovo. Kasnije se pitala zašto nije ostavila da mrak vlada tim prostorom, nego je morala upaliti obilježje koje je uvijek i nepogrešivo asocira na uginuće.
To nikada neće otkriti. Svjesno je te noći upalila 7 svijeća, pod okriljem laži, da joj ne radi nitijedna žarulja. I uživala je u tih 7 svijeća.

Sve dok nisu dogorjele sasvim.

Kraj- Djevojčica je pokupila sporno – bolnu svijeću, Djevojka je naučila da ne gori sve njenim plamom, Žena je i dalje u neznanju. Jedino kćerka zna šta nema i bole je svijeće koje je bezazleno palila za onu koju njen otac nije volio. Da. Kćerke, ipak, jednom postanu žene.

01:52 | Komentari 1 | Print | ^ | On/Off |

utorak, 03.02.2015.

Kontam...ne kontam:-))

Malo sam gledala oko sebe…

Kao plavo bilo je nebo sa bjeličastim pramičcima i sivkastim tragovima koji su me podsjetili na gust dim cigarete koji se širi sve tamo gdje ne treba. Čudesan miris ovoga neba i žbrlj-zeleno u mojim očima, inače šućmurasto-tamno nikakvim, po neka suza (valjda od dima) učinili su me nekako smetenom u pokušaju da ovladam plavetnilom. Gledam tako u plavo, a ono se uvija zavodnički i smjelo, sasvim prijemčljivo uz moje tijelo, i pitam se, onako iskreno (jer plavo je – iskrenost!) zašto mi više ni nebo ne prija... Pa, valjda, blizu mi da se izmaknem, i daleko mi da ga dotaknem... Ne znam. Ali, izgleda, više ne volim...
...
Kao zelene bile su one krošnje uz moju rijeku sa kojih smo probali uloviti vjevericu. Moj je stari silno želio da, od svih životinja dostupnih novcu, ima baš nju koja se nije mogla kupiti, već jedino loviti. Naravno, nismo je ulovili. Jer ona je bila spretna i brza, sve oko nje je bilo jako zeleno, a ja sam navijala da pobjegne jer tako lijepa nije smjela završiti u nekom kavezu. To zeleno, obzirom da se sa prirodom baš i ne slažem, pamtim po vjeverici. Gledam tako u zeleno, a ono me mami svojim zavodničkim i opojnim mirisima, i pitam se, onako zdravo (jer zeleno je – zdravlje!) zašto mi više ni šuma ne prija... Pa, valjda, tako promjenjljiva i u skladu sa godišnjim dobima, daje mi utisak nelagode zbog osobnog nesklada... Ne znam. Ali, izgleda, više ne volim...
...
Kaocrvena bila je vatra: taj plamičak na svijećama, taj plamen u kominima, taj žar na roštiljima, ta lava u vulkanima, ta strast u grudima i ljubav u srcima i laž na usnama i zima na obrazima i nos Snješka Bijelića i – miliun lijepih, crvenih stvari svakodnevno se crveni za nas. Pored nas. U nama. Nikada crveno nisam skrnavila političkim predrasudama, a često se osijećam loše jer mi je baš ta boja simbol, kako radjanja, tako i umiranja. U sasvim apolitičnom smislu. Gledam tako u crveno, a ono se stapa sa svim bojama svijeta otkrivajući mi svetu tajnu prapostojanja, i pitam se, onako radosno (jer crveno je – radost!) zašto mi više vatra ne prija... Pa, valjda, tako jaka i tako vruća sagorjela me je negdje usput... Ne znam. Ali, izgleda da više ne volim...
...
Kao ja bila je žuta boja sunca. Sve dok Sunce nije riješilo (dobrovoljno) da bude dio Mjeseca. Poslije, u tami, više nisam našla jednaki sjaj i žuto je ostalo samo sjećanje na zlato koje je izgubilo vrijednost.

02:29 | Komentari 2 | Print | ^ | On/Off |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>