Marketing
Jednom...ipak....
Možda je potrebno da zamisliš noć. Ili najcrnji mrak. Ili da jednostavno sklopiš oči i zajebeš pitanje da li je noć ili dan. Ma više ne znam ni ja šta bi se u ovu priču uklopilo...
A priča je:
Bila jednom jedna Djevojčica koja je mrzila svijeće. Sve što joj se sa svijećama dogodilo bilo je bolno i traumatično. Na primjer: na sahrani svoje bake, kada je imala zbilja sitno godina- jedva 5, dali su joj da drži svijeću. Kako se ona topila, vruć vosak pao je na Djevojčicinu ruku i, dok su svi tiho plakali, ona je urlala ko magarac, jer ju je opekotina boljela. To je bilo prvo susretanje sa Svijećom.
Drugo susretanje sa Svijećom bilo je na posljednjem putovanju njene majke i opet isto ...sitno 9, tada je mislila da su se sve one pod njenom tugom istopile. No, neće biti da je bila u pravu. Gorjela je upravo ona u njenim rukama. Čudno, ali, iako vruć vosak nije pao na Djevojčicine ruke, ona je osjetila potrebu da jauče... da vrišti... samo da vrišti, dok su svi ostali tiho plakali. Ali nije vriskala da ne bi remetila tu tišinu,.
Pa onda treći susret sa svijećom. Onda kada je umro ON. Djevojka je tiho tražila odraz njegovog lika na ogledalu koje je treperilo. A onda su gorjele svijeće. Toliki broj na jednom mjestu nije mogla ni zamisliti... Ali gorjele su, te, Svijeće, kroz koje nije vidjela ni njega, ni njegov odraz, ni sjećanje na njega. Ma, gorjele su da bi gorjele. Jer svijeće su svijeće koje uvijek gore kada je nešto tužno. Mislila je.
A onda je umro Otac. Nije bilo svijeća. Nije bilo suza. Nije bilo ničega. Otkinut komadićak srca spaljen je sa njegovim tijelom i žena više nije bila Žena. Ostala je pougljenjeni komadičak ljubavi koji je pripadao samo njemu. Surovo. Zar???
Prošle su godine.
Djevojčicu je bolio vosak. Djevojku je bolila tuga. Ženu je bolila prolaznost. Kćerku je bolio pepeo neznanja. A sve isto, sažeto, u onome što je bila Svijeća. Nju je živu utrla u svijet plamena prošlost.Strašno je što nije željela da se od toga otrgne.
Pa su opet prošle godine. Svijeću je, poslije Njegova nepovratna odlaska. još jedino vidjela na svom stolu u kuhinjici, onoga dana kada je Muškarac ušao u njen život, ponovo. Kasnije se pitala zašto nije ostavila da mrak vlada tim prostorom, nego je morala upaliti obilježje koje je uvijek i nepogrešivo asocira na uginuće.
To nikada neće otkriti. Svjesno je te noći upalila 7 svijeća, pod okriljem laži, da joj ne radi nitijedna žarulja. I uživala je u tih 7 svijeća.
Sve dok nisu dogorjele sasvim.
Kraj- Djevojčica je pokupila sporno – bolnu svijeću, Djevojka je naučila da ne gori sve njenim plamom, Žena je i dalje u neznanju. Jedino kćerka zna šta nema i bole je svijeće koje je bezazleno palila za onu koju njen otac nije volio. Da. Kćerke, ipak, jednom postanu žene.
Post je objavljen 04.02.2015. u 01:52 sati.