mriza zivota

petak, 30.01.2015.

Vrata





Cijelog svog života, kako god kratak ili dug bio, prolazimo kroz neka vrata. Vrata, vratnice, dveri, kapije, ulazi, izlazi,vratanca, neki prolazi i dolazi koji nas dovode, vode i odvode u svijetove što se pružaju pred nama. Obrni-okreni, uvijek i svuda, neka vrata koja vode dalje. Da li je dalje bolje ili ne, pitanje je suvišno, jer vrata postoje. To jest, postoje ti manje ili više usko-široki prolazi koji nas tjeraju dalje. A, onda, jednom nema više prolaza.
Zašto???
Pa, zato što prolaz nije prolaz kada su Vrata zatvorena. ZA-TVO-RE-NA. Razumiješ?!??

U djetinjstvu, vrata su šarena. Sva od reda i šarenila. Rasprostrta pred našim očima koje, još uvijek prilično mutno, doživljavaju svijet. Gdje god i kako god se neko dijete rodi, šarenilo i blistavost pastelnih boja boji mu svijet, jer ništa ne zna (tako malo i nesvjesno), jer ništa nema (tako čisto i neiskusno), jer nigdje ne može ići (tako krhko i bespomoćno). Dijete ko dijete, uvijek i svuda na kugli zemaljskoj isto, isto i hrli ka ljepoti i šarenilu koje se muti i stapa u nijansama duge, jer samo tako uči sve ono što ima potrebu da nauči.

U mladosti vratima pristupamo opreznije. Ne zato što znamo da ona postoje. Ne zato što se spremamo da prodjemo kroz njih. Još manje zato što se plašimo da, ako se zatvore, prolaza nema. Ma, ne... U toj dobi nezrele zrelosti i nesigurne sigurnosti vrata ne doživljavamo na poznat nam način. Otvaramo ih kao ladice pune prašine, zardjale i sklone raspadanju; kao nešto iza čega više neće biti ništa, jer koja to mladost ne zna za nihilizam. Pa, u nihilizmu, mladost i postaje to što jeste (čast izuzetcima, oni potvrdjuju rečeno!) ili kao nešto poslije čega dolazi slavno i sjajno Svašta. Ta su vrata, u mojoj mašti Plava. Sivo plava. Golublje plava. Nebesko plava. Morski plava. Plava su jer vode ili ne vode. Tamo gdje treba. Tamo gdje je dobro oivičeno graničnikom znanja i savjesnosti. Tamo gdje duh pobjedjuje materiju, dobro potire zlo, a ljubav oprašta mržnji. Tamo, puno daleko ili duboko, gdje ovaj naš prosiječni mozak može, ali neće, da dopre. E, da je iznad tih 10% razvijen... Pa, obzirom da nema tih, meni vječno nedostajućih i bolnih 10%, često i prečesto Plava vrata odvedu u suprotnost. Pa i to je neko dalje.

A onda stiže, neumitno, srednje doba. To su one sjebane godine od tridesete do četrdesete. Šta se od vrata otvorilo-otvorilo se. Ono malo njih koje je ostalo na raspolaganju, već je potamnilo i poprimilo patinu vremena. A, vrijeme... E, vrijeme... Ono prolazi svakoga dana objektivno isto. Subjektivno doživljavanje bi možda uništilo predstavu o mom karakteru, ali jasna mi je predodžba kada je teklo sporije a kada brže. Kao pukotine neke. Kao da se rascijepilo. Kao da se rasteglo kada treba i skupilo u suprotnim slučajevima. Kao da je išlo brže kada ne treba i sporije kada, isto tako, ne treba. Ali, i u njemu postoje vrata. Pa, sad, kako god otrunjena bila, ipak su prolaz koji vodi dalje. Gdje,čovječe, dalje? Ta su vrata, obavezno i zakonom zaštićeno, boje staroga zlata. Znaš, to je ona tamno žuta boja koja, kada je odjeneš u zlatastu nijansu, daje prizor koji su naše bake zvale "staro zlato". Staro zlato je lijepo. Samo, znaš, staro je njegova najbliža odrednica... No, nema veze. I ta vrata, u toj boji i toj dobi i te kako znaju da se otvore. Možda je potrebno više spretnosti i duha... Ali otvore se. Valjda...

I tako dodđosmo do crnih vrata. Ne, nisu ona određena vremenom, mada bi bilo logično svrstati ih na kraj ovoga redosljednog niza i nazvati ih Starošću, i njenim krajem. Ne. Crna vrata postoje uvijek i svuda. Od rođenja do uginuća. Uvijek i svuda. Najbolje je kada su zatvorena. Ali, ona su uvijek otvorena i, čini mi se, na svakoj krivini i čošku. A krivine i ćoškovi su svuda u okruglastom ili kockastom (zavisi kako tko gleda) tijeku života.
Od svih crnih vrata ja nisam promašila, gotovo, niti jedna, te ću, možda, uskoro, kao pandan cijeloj priči, otvoriti neka djetinjasto šarena. Jer, još jedino što me priječi da ne prođem kroz ona posljednja i najcrnja, je šarenilo dječije duše koja još uvijek diše u meni.




A onda sretnem staklena vrata. Iza njih ... ruža. Tako u pupoljku neotvoreno crvena, zelene stabljike, krhka i nJežna, ma, kao da je moja. Netko bi rekao da prepisujem od Stivena Kinga, ali, majke mi, nisam ja smislila ružu iza staklenih vrata. Smislila se sama. I došetala u moje misli, tako-iznenada, dok sam čitala njeno pismo. Ruža je rasla sa njim. I hranila se svim onim što sam mogla da joj dam. Mala ruža je postala velika. Ne zbog mojih rIJeči, već zbog sebe same. Mali, nezaštićeni cvijet, na ovom terenu velikih i bezvezno-jakih stvari. Ta staklena vrata su ga čuvala. Kako god i koliko god to njemu izgledalo nevjerojatno. Ali, ta mala, staklena, kristalna vrata su ga odvojila od nas smrtnika i podarila mu snagu.
Tako malom cvijetu-tako velika moć!
Ma, kako to može???
Pa, baš zato što je, na izgled, tako mali...

Dani su se odvijali i prolazili iza staklenih vrata. Njih nitko nije smio otvoriti, jer su bila čarobna. Bila su čudesna i bajkovito podešena da sve lijepo pretvore u savršeno, sve moje u tvoje, sve dobro u bolje... Jer samo iza njih i iza njihove prelomljene svjetlosti Sunčevog treptaja, bila je ruža. Ona jedina i jedinstvena. Ona za kojom tragamo kada nas god boli, kada god strepimo ili smo bolesni. Ruža je iza i čeka. Valjda onoga tko će, već jednom, slomiti ta prokleto-staklena vrata, umjesto da svaki put, kada želi izaći, naleti na njih i povrijedi se...








Začujem zvona. Zvonko i jasno kao da su mi tik do uha.Začujem zvona kako kucaju ponoć i kroz magleni sjaj neba vidim još jedna vrata. Milijunima godina čuvana.Još duža od ljudskih očiju skrivena, ali izuzetnicima dostupna. Bože, zar sam izuzetna? Ali, šta god mislila, vidim vrata koja se ljeskavo crne, jer to crno i nije crno. Ona su modro plava. Tamno plava. Indigo plava. A ponoć im daje ton crnila u koje se plavetnilo uklapa. Sa svakim otkucajem postaju mi sve vidljivija i jasnija. Te lako obojena magnetovanim pastelom, obučenim u ton duboke noći, otvaraju se lako, ako je i dodir lak. A ja se trudim da mi ruka bude laka. Kao da obijam bravu stana u kome ljudi bezazleno spavaju. No, brava se lako otvara...
Začujem zvona i osijećam vrata. Duboko u moru sakrivena. Još dublje od strepnje zaklonjena svojim sjajem mirišljavim na sol. Znači, postoje još jedna. Ona koja sam previdila u suludosti traganja za ovozemaljskim riješenjima koja mirno i utočišno spavaju iza nekih Vrata. Mojih, pronadjenih, Vrata. Ali pronašla sam ih, za jedan prosiječan ljudski vijek, dovoljno. Nisam ih više tražila. Ovako sujetna i razuzdana, kakva sam u svojim mentalnim radnjama, bilo mi je i to dovoljno. No, neka nova su se pojavila. I to baš meni. I ne samo pojavila. Ona su se otvorila.

Paradoks ljudskoga života čine sve one radnje koje obavlja iza razno-raznih Vrata. Svima nam dostupna, lako prepoznatljiva i čežnjivo zarazna, ona od nas traže samo jedno: proći ili odabrati. Od šarenih-dječijih, do crnih-uvijek otvorenih, svaki taj prolaz nam omogućava da se prilagodimo, odustanemo, izmislimo, provedemo, radujemo ili patimo...Jasno definirani putevi, dati još od prapostanja Majke Zemlje još nikada nisu iznevjerili svoju postupnost u sprovodjenju ljudskih sudbina niti njihovih suština. Po njima se gradimo, sazrijevamo, živimo i umiremo. Te prolaze neko zove mogućnostima, neko izazovima, neko promašajima, neko nadama, a ja ih krstimVratima.
Izotvarala sam ih sva koja su mi bila na raspolaganju. U početku bojažljivo i sa puno želja. Kasnije, već, po navici i želji da svijet postane drugačiji. A potom, reda radi, jer kada su tu, pa treba ih i otvoriti. Nikada ih se nisam plašila. Nikada iza njih nisam očekivala čuda. I, možda, ih nisam nikada ni voljela. Vrata-ko-vrata uvijek su prisutna samo i jedino u situacijama kada iza njih postoji nešto. Rekoh, već, da je to nešto vrlo različito različitim ljudima. Mislim i da je vrlo primjereno njihovim fatumima koje jedino Zapis zna, ali koji su decidirani i jasni u svojim htijenjima.

No, kada se dogodi da ničim (naizgled!) izazvano dno mora, oceana i svih ostalih voda prisutnih nam na Planeti, otvori svoj ljubomorno čuvani prolaz, onda je jasno naznačeno da postoji izlaz više.

Postoje još jedna Vrata kojima put vodi u nepoznato riješenje i koja dozvoljavaju sve ono što predhodna nisu.











00:26 | Komentari 11 | Print | ^ | On/Off |

petak, 23.01.2015.

Adio Kemo






"Taj si plovac što je krenuo
u predzorsko prvo svitanje,
za putem uvijek put promijenio
međ zvijezdama kroz vječno skidanje
U odlazak i rađanje,tren i trajanje
iz oblika u oblik ploveći,
vječiti pokret kad i stajanje
i uvijek nov i uvijek stojeći.
U oluji sunca i u sutona
kao riječ čista nekad bačena,
svih praoblika noseći znakove;
s kraja na kraj nit provlačenja..."



p.s. izronila san ju odnekud,znan da SVITAC se ova pisma zove,a ko je autor neman pojma,al nekako mi sjela ......za Tebe


23:44 | Komentari 8 | Print | ^ | On/Off |

subota, 03.01.2015.

MILE žir





Nisam znao kud bih pao,
a plovio sam dugo, dugo
skroz ludo,ludo.
Ej,Vjetronja ti nosonja
ne bih u vodu-
istrunut ću!
Na kamen ako tresnem
puknut ću.
Ja bih na zemlju da me spustiš
da me Verica nađe
da me metne u grudi
pa da me grli,
pa da me ljubi,
ljubi....

Visio sam na najvišoj grani svoga dide Hrasta.Sve što sam mogao i što sam radio;gledao i zvirkao;gore,dolje,lijevo ,desno i bilo mi nekako bez veze.Jednom sam sanjao da imam noge,jooooj,jake,duge noge.
Šta bih sve radio kad bih imao noge?Zamišljao sam kako skačem sa grane na granu pa niz deblo,odoh tako u svijet .
Nešto je nedostajalo.
Pa da!
Ruke!
Ruke sam trebao,jooooj šta bi tek onda bilo;
-Imam noge snažne,jake,
ruke vitke,prste gipke,
odoh s grane ,odoh s Hrasta,
Idem u veliki svijet.
Adio grano,adio Hraste kad odjednom drmnu me;
-Brata mi jutros odnio vjetar,a ne znam kud,došao je iznenada,niotkuda,pred samu zoru na umoru,a visjeli smo jedan uz drugoga.Odjednom bio sam tako tužan,tako sam.Da sam znao da će ga tog jutra pred zoru na umoru odnjeti nevidljiv i nečujan ko tat bio bih ga zamolio da i mene povede sa sobom.
Kud ću?Kako ću sam?Joj da imam noge!Joj da imam ruke!Adio grano,adio Hraste,otišo bih i ja međ oblake lijepe,pamučne,slatke.

Znate,Verica živi tu u susjedstvu blizu mene.Često navrati pod moj Hrast.Gledam je onako s visoka i mislim se;
-Vidi li ona ikad mene? Ma ne!Zašto bi podigla pogled?-

Ona po zemlji i otpalom lišću vrluda i gledam kako hitro ručicama prebire,uvijek nešto traži pa nestane u trenu pa se opet vrati..Radovao sam se uvijek svakom njenom novom danu i njenom novom po lišća plesu i volio sam gledati njene vrckaste skokove.
Često sam sanjao kako spavam na otpalom listu u grmeljku podno Hrasta.I gle!


Image and video hosting by TinyPic

Evo ti nje!Prvo me krajičkom oka dobrano odmjeri pa me onako sve kao da neće zagolica ručicom svojom tananom i nosić mi u lice zarije i onda me smjesti među dlanove svoje jutarnjom rosom mirisne,joooooooj Prirodo majčice kako li sam se tada u nju zaljubio.Bila je dosta starija od mene i krupnija,a ja ovako sitan,samome sebi posve nebitan, činio sam se u njenim rukama još manji,a bilo mi lijepo,toplo.Booožeeeeee,kako sam se osijećao;po prvi put zaštićeno i sigurno onako... ma baš.Čvrsto me stisla uz svoje grudi i odnjela u svoj dom.;
-Nešto okruglo u drvetu,duboko,rupa,uredna drvena rupa ogrnuta lišćem.Imao sam što vidjeti.Nadao sam se.Želio sam biti sa njom sam,a kad tamo gomila istih žireva kao ja,a neki i veći od mene.Bilo je tu i još nekih drugih gostiju.Izgledalo mi je kao da se sprema veliki neki tulum.Svi na kup.Umislio sam da sam u toj gomilici vidio nakratko i svog brata,nisam doduše bio siguran,al mislim da jest,a zapravo ,zapravo ne,to nije bio on.
Moj brat je uvijek nosio kapu i nikud i nikamo bez nje i spavao je s njom,a ovaj je bilo ćeloglav.
Moj brat Vinko,eeeee da!Tko zna gdje je i hoćemo li se ikada ponovo sresti?
Bilo kako bilo i ovako sam bio nekako sretan,bar sam bio na sigurnom.
Neće me više tući vjetar-Orkanov sin,neće me više močiti kiša-Kišurkina kći,a neće me niti sunce više peći-Sunčanin brat ko vulkanski mlat.
I neću se svaki puta kada počne krckat napukla grana pred padanje od truleži silnih obrana od kiša ,vjetrova i prženja, sunčanja,neću se trzati uplašen viseći na peteljci ko na njihalu ala žičare tamo neke iznad kanjona bezdana.Baš sam sretan!
Razmišljajući tako o svemu upitam se što bih mogao danas dobroga uraditi?
Mogao bih Verici pomoći u pospremanju.Izbaciti otpad.Pa da!Baš se nakupilo uvela lišća,a znam da ona ne voli kad se gomila.Uvijek donosi svježe i mirisno jutarnjom rosom tek okupano,il cvjetno miješano ne znam kako ,al fino.
Da!Biti ću dobar,baš će se iznenaditi kada se vrati,a mogao bih i tapetić pretresti,mnoge borove iglice načičkale se u njega.Da mi je znati otkuda li je njega donijela?Onako žut sa crveno zelenim točkicama,pomislio bih da je rođak prvi bubamarin.
Do podne sam završio pospremanje i baš kad sam pomislio da bih mogao odspavati malo,posjetila me jedna buba.Čudna buba.Umigoljila tiho ,reče mi;
-Ej,zdravo!Mogu li?-
-Zašto ne-odgovorio sam joj.-A kako se zoveš?
-Dara-A ti ?
-Ja sam Mile.
-Pa šta radiš ovdje?
-Ovdje stanujem-odgovorim joj.
-A otkad to?Nisam te prije vidjela,a često posjećujem Vericu-ona će meni.
-Stigao sam prije nekoliko dana i eto ostao-odgovorim joj.
Prešutio sam da i da sam htio otići,da sam mogao otići ,već bih to i učinio istog ,ili drugog dana,ali letjeti ipak nisam mogao,a Vjetar ,Vjetar tko zna kuda bi me nosio,prenosio,odnosio pa o tko zna što tresnuo....a i priznajem sebi u sebi da sam Vericu zavolio jako,jako....ma ono baš....uf



15:16 | Komentari 27 | Print | ^ | On/Off |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>