Marketing
MILE žir
Nisam znao kud bih pao,
a plovio sam dugo, dugo
skroz ludo,ludo.
Ej,Vjetronja ti nosonja
ne bih u vodu-
istrunut ću!
Na kamen ako tresnem
puknut ću.
Ja bih na zemlju da me spustiš
da me Verica nađe
da me metne u grudi
pa da me grli,
pa da me ljubi,
ljubi....
Visio sam na najvišoj grani svoga dide Hrasta.Sve što sam mogao i što sam radio;gledao i zvirkao;gore,dolje,lijevo ,desno i bilo mi nekako bez veze.Jednom sam sanjao da imam noge,jooooj,jake,duge noge.
Šta bih sve radio kad bih imao noge?Zamišljao sam kako skačem sa grane na granu pa niz deblo,odoh tako u svijet .
Nešto je nedostajalo.
Pa da!
Ruke!
Ruke sam trebao,jooooj šta bi tek onda bilo;
-Imam noge snažne,jake,
ruke vitke,prste gipke,
odoh s grane ,odoh s Hrasta,
Idem u veliki svijet.
Adio grano,adio Hraste kad odjednom drmnu me;
-Brata mi jutros odnio vjetar,a ne znam kud,došao je iznenada,niotkuda,pred samu zoru na umoru,a visjeli smo jedan uz drugoga.Odjednom bio sam tako tužan,tako sam.Da sam znao da će ga tog jutra pred zoru na umoru odnjeti nevidljiv i nečujan ko tat bio bih ga zamolio da i mene povede sa sobom.
Kud ću?Kako ću sam?Joj da imam noge!Joj da imam ruke!Adio grano,adio Hraste,otišo bih i ja međ oblake lijepe,pamučne,slatke.
Znate,Verica živi tu u susjedstvu blizu mene.Često navrati pod moj Hrast.Gledam je onako s visoka i mislim se;
-Vidi li ona ikad mene? Ma ne!Zašto bi podigla pogled?-
Ona po zemlji i otpalom lišću vrluda i gledam kako hitro ručicama prebire,uvijek nešto traži pa nestane u trenu pa se opet vrati..Radovao sam se uvijek svakom njenom novom danu i njenom novom po lišća plesu i volio sam gledati njene vrckaste skokove.
Često sam sanjao kako spavam na otpalom listu u grmeljku podno Hrasta.I gle!
Evo ti nje!Prvo me krajičkom oka dobrano odmjeri pa me onako sve kao da neće zagolica ručicom svojom tananom i nosić mi u lice zarije i onda me smjesti među dlanove svoje jutarnjom rosom mirisne,joooooooj Prirodo majčice kako li sam se tada u nju zaljubio.Bila je dosta starija od mene i krupnija,a ja ovako sitan,samome sebi posve nebitan, činio sam se u njenim rukama još manji,a bilo mi lijepo,toplo.Booožeeeeee,kako sam se osijećao;po prvi put zaštićeno i sigurno onako... ma baš.Čvrsto me stisla uz svoje grudi i odnjela u svoj dom.;
-Nešto okruglo u drvetu,duboko,rupa,uredna drvena rupa ogrnuta lišćem.Imao sam što vidjeti.Nadao sam se.Želio sam biti sa njom sam,a kad tamo gomila istih žireva kao ja,a neki i veći od mene.Bilo je tu i još nekih drugih gostiju.Izgledalo mi je kao da se sprema veliki neki tulum.Svi na kup.Umislio sam da sam u toj gomilici vidio nakratko i svog brata,nisam doduše bio siguran,al mislim da jest,a zapravo ,zapravo ne,to nije bio on.
Moj brat je uvijek nosio kapu i nikud i nikamo bez nje i spavao je s njom,a ovaj je bilo ćeloglav.
Moj brat Vinko,eeeee da!Tko zna gdje je i hoćemo li se ikada ponovo sresti?
Bilo kako bilo i ovako sam bio nekako sretan,bar sam bio na sigurnom.
Neće me više tući vjetar-Orkanov sin,neće me više močiti kiša-Kišurkina kći,a neće me niti sunce više peći-Sunčanin brat ko vulkanski mlat.
I neću se svaki puta kada počne krckat napukla grana pred padanje od truleži silnih obrana od kiša ,vjetrova i prženja, sunčanja,neću se trzati uplašen viseći na peteljci ko na njihalu ala žičare tamo neke iznad kanjona bezdana.Baš sam sretan!
Razmišljajući tako o svemu upitam se što bih mogao danas dobroga uraditi?
Mogao bih Verici pomoći u pospremanju.Izbaciti otpad.Pa da!Baš se nakupilo uvela lišća,a znam da ona ne voli kad se gomila.Uvijek donosi svježe i mirisno jutarnjom rosom tek okupano,il cvjetno miješano ne znam kako ,al fino.
Da!Biti ću dobar,baš će se iznenaditi kada se vrati,a mogao bih i tapetić pretresti,mnoge borove iglice načičkale se u njega.Da mi je znati otkuda li je njega donijela?Onako žut sa crveno zelenim točkicama,pomislio bih da je rođak prvi bubamarin.
Do podne sam završio pospremanje i baš kad sam pomislio da bih mogao odspavati malo,posjetila me jedna buba.Čudna buba.Umigoljila tiho ,reče mi;
-Ej,zdravo!Mogu li?-
-Zašto ne-odgovorio sam joj.-A kako se zoveš?
-Dara-A ti ?
-Ja sam Mile.
-Pa šta radiš ovdje?
-Ovdje stanujem-odgovorim joj.
-A otkad to?Nisam te prije vidjela,a često posjećujem Vericu-ona će meni.
-Stigao sam prije nekoliko dana i eto ostao-odgovorim joj.
Prešutio sam da i da sam htio otići,da sam mogao otići ,već bih to i učinio istog ,ili drugog dana,ali letjeti ipak nisam mogao,a Vjetar ,Vjetar tko zna kuda bi me nosio,prenosio,odnosio pa o tko zna što tresnuo....a i priznajem sebi u sebi da sam Vericu zavolio jako,jako....ma ono baš....uf
Post je objavljen 03.01.2015. u 15:16 sati.