|
Cijelog svog života, kako god kratak ili dug bio, prolazimo kroz neka vrata. Vrata, vratnice, dveri, kapije, ulazi, izlazi,vratanca, neki prolazi i dolazi koji nas dovode, vode i odvode u svijetove što se pružaju pred nama. Obrni-okreni, uvijek i svuda, neka vrata koja vode dalje. Da li je dalje bolje ili ne, pitanje je suvišno, jer vrata postoje. To jest, postoje ti manje ili više usko-široki prolazi koji nas tjeraju dalje. A, onda, jednom nema više prolaza.
Zašto???
Pa, zato što prolaz nije prolaz kada su Vrata zatvorena. ZA-TVO-RE-NA. Razumiješ?!??
U djetinjstvu, vrata su šarena. Sva od reda i šarenila. Rasprostrta pred našim očima koje, još uvijek prilično mutno, doživljavaju svijet. Gdje god i kako god se neko dijete rodi, šarenilo i blistavost pastelnih boja boji mu svijet, jer ništa ne zna (tako malo i nesvjesno), jer ništa nema (tako čisto i neiskusno), jer nigdje ne može ići (tako krhko i bespomoćno). Dijete ko dijete, uvijek i svuda na kugli zemaljskoj isto, isto i hrli ka ljepoti i šarenilu koje se muti i stapa u nijansama duge, jer samo tako uči sve ono što ima potrebu da nauči.
U mladosti vratima pristupamo opreznije. Ne zato što znamo da ona postoje. Ne zato što se spremamo da prodjemo kroz njih. Još manje zato što se plašimo da, ako se zatvore, prolaza nema. Ma, ne... U toj dobi nezrele zrelosti i nesigurne sigurnosti vrata ne doživljavamo na poznat nam način. Otvaramo ih kao ladice pune prašine, zardjale i sklone raspadanju; kao nešto iza čega više neće biti ništa, jer koja to mladost ne zna za nihilizam. Pa, u nihilizmu, mladost i postaje to što jeste (čast izuzetcima, oni potvrdjuju rečeno!) ili kao nešto poslije čega dolazi slavno i sjajno Svašta. Ta su vrata, u mojoj mašti Plava. Sivo plava. Golublje plava. Nebesko plava. Morski plava. Plava su jer vode ili ne vode. Tamo gdje treba. Tamo gdje je dobro oivičeno graničnikom znanja i savjesnosti. Tamo gdje duh pobjedjuje materiju, dobro potire zlo, a ljubav oprašta mržnji. Tamo, puno daleko ili duboko, gdje ovaj naš prosiječni mozak može, ali neće, da dopre. E, da je iznad tih 10% razvijen... Pa, obzirom da nema tih, meni vječno nedostajućih i bolnih 10%, često i prečesto Plava vrata odvedu u suprotnost. Pa i to je neko dalje.
A onda stiže, neumitno, srednje doba. To su one sjebane godine od tridesete do četrdesete. Šta se od vrata otvorilo-otvorilo se. Ono malo njih koje je ostalo na raspolaganju, već je potamnilo i poprimilo patinu vremena. A, vrijeme... E, vrijeme... Ono prolazi svakoga dana objektivno isto. Subjektivno doživljavanje bi možda uništilo predstavu o mom karakteru, ali jasna mi je predodžba kada je teklo sporije a kada brže. Kao pukotine neke. Kao da se rascijepilo. Kao da se rasteglo kada treba i skupilo u suprotnim slučajevima. Kao da je išlo brže kada ne treba i sporije kada, isto tako, ne treba. Ali, i u njemu postoje vrata. Pa, sad, kako god otrunjena bila, ipak su prolaz koji vodi dalje. Gdje,čovječe, dalje? Ta su vrata, obavezno i zakonom zaštićeno, boje staroga zlata. Znaš, to je ona tamno žuta boja koja, kada je odjeneš u zlatastu nijansu, daje prizor koji su naše bake zvale "staro zlato". Staro zlato je lijepo. Samo, znaš, staro je njegova najbliža odrednica... No, nema veze. I ta vrata, u toj boji i toj dobi i te kako znaju da se otvore. Možda je potrebno više spretnosti i duha... Ali otvore se. Valjda...
I tako dodđosmo do crnih vrata. Ne, nisu ona određena vremenom, mada bi bilo logično svrstati ih na kraj ovoga redosljednog niza i nazvati ih Starošću, i njenim krajem. Ne. Crna vrata postoje uvijek i svuda. Od rođenja do uginuća. Uvijek i svuda. Najbolje je kada su zatvorena. Ali, ona su uvijek otvorena i, čini mi se, na svakoj krivini i čošku. A krivine i ćoškovi su svuda u okruglastom ili kockastom (zavisi kako tko gleda) tijeku života.
Od svih crnih vrata ja nisam promašila, gotovo, niti jedna, te ću, možda, uskoro, kao pandan cijeloj priči, otvoriti neka djetinjasto šarena. Jer, još jedino što me priječi da ne prođem kroz ona posljednja i najcrnja, je šarenilo dječije duše koja još uvijek diše u meni.
A onda sretnem staklena vrata. Iza njih ... ruža. Tako u pupoljku neotvoreno crvena, zelene stabljike, krhka i nJežna, ma, kao da je moja. Netko bi rekao da prepisujem od Stivena Kinga, ali, majke mi, nisam ja smislila ružu iza staklenih vrata. Smislila se sama. I došetala u moje misli, tako-iznenada, dok sam čitala njeno pismo. Ruža je rasla sa njim. I hranila se svim onim što sam mogla da joj dam. Mala ruža je postala velika. Ne zbog mojih rIJeči, već zbog sebe same. Mali, nezaštićeni cvijet, na ovom terenu velikih i bezvezno-jakih stvari. Ta staklena vrata su ga čuvala. Kako god i koliko god to njemu izgledalo nevjerojatno. Ali, ta mala, staklena, kristalna vrata su ga odvojila od nas smrtnika i podarila mu snagu.
Tako malom cvijetu-tako velika moć!
Ma, kako to može???
Pa, baš zato što je, na izgled, tako mali...
Dani su se odvijali i prolazili iza staklenih vrata. Njih nitko nije smio otvoriti, jer su bila čarobna. Bila su čudesna i bajkovito podešena da sve lijepo pretvore u savršeno, sve moje u tvoje, sve dobro u bolje... Jer samo iza njih i iza njihove prelomljene svjetlosti Sunčevog treptaja, bila je ruža. Ona jedina i jedinstvena. Ona za kojom tragamo kada nas god boli, kada god strepimo ili smo bolesni. Ruža je iza i čeka. Valjda onoga tko će, već jednom, slomiti ta prokleto-staklena vrata, umjesto da svaki put, kada želi izaći, naleti na njih i povrijedi se...
Začujem zvona. Zvonko i jasno kao da su mi tik do uha.Začujem zvona kako kucaju ponoć i kroz magleni sjaj neba vidim još jedna vrata. Milijunima godina čuvana.Još duža od ljudskih očiju skrivena, ali izuzetnicima dostupna. Bože, zar sam izuzetna? Ali, šta god mislila, vidim vrata koja se ljeskavo crne, jer to crno i nije crno. Ona su modro plava. Tamno plava. Indigo plava. A ponoć im daje ton crnila u koje se plavetnilo uklapa. Sa svakim otkucajem postaju mi sve vidljivija i jasnija. Te lako obojena magnetovanim pastelom, obučenim u ton duboke noći, otvaraju se lako, ako je i dodir lak. A ja se trudim da mi ruka bude laka. Kao da obijam bravu stana u kome ljudi bezazleno spavaju. No, brava se lako otvara...
Začujem zvona i osijećam vrata. Duboko u moru sakrivena. Još dublje od strepnje zaklonjena svojim sjajem mirišljavim na sol. Znači, postoje još jedna. Ona koja sam previdila u suludosti traganja za ovozemaljskim riješenjima koja mirno i utočišno spavaju iza nekih Vrata. Mojih, pronadjenih, Vrata. Ali pronašla sam ih, za jedan prosiječan ljudski vijek, dovoljno. Nisam ih više tražila. Ovako sujetna i razuzdana, kakva sam u svojim mentalnim radnjama, bilo mi je i to dovoljno. No, neka nova su se pojavila. I to baš meni. I ne samo pojavila. Ona su se otvorila.
Paradoks ljudskoga života čine sve one radnje koje obavlja iza razno-raznih Vrata. Svima nam dostupna, lako prepoznatljiva i čežnjivo zarazna, ona od nas traže samo jedno: proći ili odabrati. Od šarenih-dječijih, do crnih-uvijek otvorenih, svaki taj prolaz nam omogućava da se prilagodimo, odustanemo, izmislimo, provedemo, radujemo ili patimo...Jasno definirani putevi, dati još od prapostanja Majke Zemlje još nikada nisu iznevjerili svoju postupnost u sprovodjenju ljudskih sudbina niti njihovih suština. Po njima se gradimo, sazrijevamo, živimo i umiremo. Te prolaze neko zove mogućnostima, neko izazovima, neko promašajima, neko nadama, a ja ih krstimVratima.
Izotvarala sam ih sva koja su mi bila na raspolaganju. U početku bojažljivo i sa puno želja. Kasnije, već, po navici i želji da svijet postane drugačiji. A potom, reda radi, jer kada su tu, pa treba ih i otvoriti. Nikada ih se nisam plašila. Nikada iza njih nisam očekivala čuda. I, možda, ih nisam nikada ni voljela. Vrata-ko-vrata uvijek su prisutna samo i jedino u situacijama kada iza njih postoji nešto. Rekoh, već, da je to nešto vrlo različito različitim ljudima. Mislim i da je vrlo primjereno njihovim fatumima koje jedino Zapis zna, ali koji su decidirani i jasni u svojim htijenjima.
No, kada se dogodi da ničim (naizgled!) izazvano dno mora, oceana i svih ostalih voda prisutnih nam na Planeti, otvori svoj ljubomorno čuvani prolaz, onda je jasno naznačeno da postoji izlaz više.
Postoje još jedna Vrata kojima put vodi u nepoznato riješenje i koja dozvoljavaju sve ono što predhodna nisu.
|
