mriza zivota

ponedjeljak, 30.03.2015.

Stupica

Mjesečina je sve nepregledniju pučinu obasjavala poput tekućeg srebra.Slana stazica postajala je sve uža.Zrak vlažan i vruć iz kojeg su dopirali čudni zvukovi.

Prisiljavala se slušati samo šumorovito šumljenje cvrkovitih valova ,a nije joj promaklo frktanje divovskih plavaca.NIjedno od tih bića nije se pokazivalo u svoj svojoj veličini....samo tu i tamo po koji hrbat.

Što je dublje zaranjala to je veću tjeskobu osijećala.Hoće li ikada više uspjeti izaći na površinu,ili će postati žrtva?

Morala se usredotočiti na ono što je morala obaviti!

Kako bi moglo glasiti pitanje na koje još nitko nije točno odgovorio?

Uf...loše...lošeeee....-zastenje njen dupinac jašući režući val pored nje.

-Došao sam do ovog mjesta i ne plovim ti ni plova jednog dalje!- klikne.

-Znači da Velika psina više nije daleko?-prošapće tjeskobno ona.

-Da,da.-odgovori Dupino i pokaže joj njuškcem prema naprijed gdje je brazda oštro zakretala negdje ,činilo joj se,udesno.
Sve više ju je hvatao strah.Počela se tresti.

-Bi li me još malo pratio?-upita ga tiho.

-Pa da i ja prođem kao i mnogi moji prije mene.-uzrujao se Dup;

-Kada te njegove oči pogledaju,više mu ne možeš umaknuti, zato jer te paralizira, a to doista ne želim i neću riskirati!-

-Dobro onda,-uzdahne Ona:-Hvala ti što si me doveo do ovamo.
-Molim,molim.-odgovori joj on i za nekoliko sekundi nestade.

Duboko je udahnula ...i krenula.Odlučno se približavala morskoj prijetećoj brazdi hrabreći sebe u sebi;
-Dalje,dalje!-

Usprskos vrućini kojom je gorjelo svo njezino tijelo,osjeti kako je prolaze ledeni trnci dok je prolazila zavojitu valnu prugu.Cijelo njezino biće vapilo je za bijegom-ali se ipak prisilila ,mirno krenula misleći samo na didine riječi:

-Gubi samo onaj koji odustane!-

Iza zavoja uzdizao se uski kameni stup .Na što je ličio ,u prvom trenutku činilo joj se kao obelisk od soli.
Čudila se mnogobrojnim malim svjetlosnim kuglicama koje su nalikovale krijesnicama i kružile oko tog solnog stupa kad osijeti nečiji pokret.Dok je izranjao iz svog skrovišta,mnoštvo vitkih busenovih trava kao da je visjelo sa njegovog hrbata postrance s obje strane njegova divovskog tijela.
Ukočila se.Izgledao je posve isto kao i onaj koji se pojavljivao u njenim snovoplovima...
Zaronila je niže zabivši se iza jednog ovećeg gustiša i ostade nepomična,no njegovo je ogromno tijelo nezaustavljivo klizilo prema njenom skrovištu.
Klizio je bez trunke napora.

-Ni milimetra!-kao da se htio narugati svojoj žrtvi,otvori svoju njušku i da,On se smijao grleno,tako glasno da je taj njegov šum odjeknuo u njenom bilu poput zvonjave velikih zvona,onih najvećih....

-Skrivanje ti neće pomoći- rikne on.-Nitko koga moje oči pogledaju ne može mi umaknuti.-sada mu je glas bio iznenađujuće ugodan.
-Uspravi se i odgovori na jedno moje pitanje,inače...

Znala je da nema izbora.Uspravi se,isplovi iza gustiša i stane pred neman.

-Što čekaš?-reče mu prkosno-Torpediraj!

-Znači ,jedva čekaš da izdahneš?No ,prije nego što ti postavim pitanje,moraš znati jednu stvar;imaš pravo na samo jedan odgovor!Jedan jedini!Zato dobro razmisli o tome što ćeš reći,ali ne razmišljaj dugo-jer nikakav odgovor isti je kao i pogrešan i također stajat će te života.Jesi li shvatila?

Samo je klimnula glavom trudeći se svim snagama suzbiti drhtavicu.

-Reci već jednom-promrmlja mu.

-Ok,dobro me slušaj:
-Može biti tvoj najveći neprijatelj,ili najbolji prijatelj.Nikada mu ne možeš pobjeći ma kamo krenula.Ne možeš ga vidjeti,ali određuje tvoj život.Tek kada ga prepoznaš,pomoći će ti da dođeš do istinske sreće.Što je to?

Zbunjeno je pogledala preda se.Što je to trebalo značiti?
U mislima još jednom ponovi pitanje i još jednom samoj sebi promrsi:-Što je to ,bogamu ,moglo značiti?-

-Odgovaraj ,ili ću te rastrgati!-zareža On. i istog trena ugleda njegovu razjapljenu čeljust i zastrašujuće zube....


( nastaviti ću....)

05:58 | Komentari 16 | Print | ^ | On/Off |

četvrtak, 12.03.2015.

A zašto se jeeežimo....:-)

Zašto?

Kada se naježimo, sićušni mišići u korijenu dlake se aktiviraju i podižu je. Kada je hladno, "podignute" dlake stvaraju ogradu koja doprinosi boljem čuvanju topline.

I mada je to prirodan odgovor na hladnoću, koji i dalje "radi" za životinje koje imaju krzno, sa gubitkom tjelesnih malja koji smo doživjeli tokom evolucije, za ljude to više nema mnogo smisla.

Ponekad se naježimo i kada smo pod stresom ili se uplašimo. To je takođe naslijeđe iz davnina, koje u životinjskom svijetu još ima svrhu: nakostriješena životinja izgleda opasnije.

Desi se i da zadovoljstvo, keksualno uzbuđenje ili čak i slušanje omiljene pjesme izaziva ovakvu reakciju, ali naučnici nisu sigurni zašto.

Ali, ako se naježite jer vas je dodirnula osoba koja vam se dopada, to je znak da se osjećate dobro - samo uživajte.:-)))






.......................

05:40 | Komentari 8 | Print | ^ | On/Off |

subota, 07.03.2015.

Zašto zije...,zije...,zijevamo



Ako si ikada kasno navečer osjetio neodoljivu pospanost,ili ti je bilo strašno dosadno iz bilo kojeg razloga,onda znaš što znači zijevanje.O zijevanju se ne zna baš puno,ali je sigurno da su sva ljudska bića sposobna zijevati pa čak i nerođene bebe u maminu tobolcu Ustvari,ne zijevaju samo ljudi;promatraj mačku,ili psa dok se spremaju za spavanje-i vjerojatno ćeš ih uhvatiti kako zijevaju ( širom otvore njuškicu i jezik im ispadne van).


Zašto zapravo zijevamo?

To još nitko nije uspio objasniti!

Mnogi su se trudili,ali nitko nije mogao dokazati da je baš njegova pretpostavka 100 posto točna.Tako danas imamo puno teorija o tome zašto postoji jedna tako smiješna pojava kao što je zijevanje.


Evo nekoliko različitih teorija,a ti izaberi onu koja ti se najviše sviđa:

Teorija 1.

Kada smo umorni,ili nam je jako dosadno,jednostavno ne dišemo tako duboko kao inače.Tako tijelo dobija premalo kisika.Međutim u procesu zijevanja u krv stiže više kisika,a i više ugljičnog dioksida oslobađa se iz krvi.Dakle;zijevanje je nesvjestan refleks (nešto na što ne možemo utjecati svojom voljom) na manjak kisika koji nam pomaže da kontroliramo nivo kisika i ugljičnog dioksida u krvi...

Zvuči logično?

Da,ali neka istraživanja su pokazala da udisanje više kisika ne smanjuje zijevanje,kao što ni udisanje više ugljičnog dioksida ne pojačava zijevanje!Tako da ovo objašnjenje možda i nije točno...


Teorija 2.

Zijevanje rasteže pluća i plućno tkivo.To je rastezanje možda način da se ubrza rad srca,da razgibamo mišiće i zglobove i razbudimo se.


Teorija 3.

Zijevanje je zaštitni refleks koji služi da bi se u plućima preraspodijelila tvar po imenu surfaktant ( nalik je ulju,vlaži pluća iznutra i spriječava njihovo kolabriranje).Po ovoj teoriji,ako ne zijevamo,sve teže i teže ćemo moći duboko udahnuti i na kraju....To ne završava baš dobro.Srećom,svi zijevamo-barem tu i tamo!

Inače,izgleda da je zijevanje zarazno.Ako zijevneš u društvu,vjerojatno ćeš primijetiti da još nekoliko ljudi počinje zijevati.Čak i pomisao na zijevanje može te natjerati da zijevneš!

Koliko puta si zijevnuo čitajući ovaj zijevoplov?!:-)))

03:15 | Komentari 10 | Print | ^ | On/Off |

četvrtak, 05.03.2015.

Ti...

08:11 | Komentari 4 | Print | ^ | On/Off |

ponedjeljak, 02.03.2015.

Druga priča istog dječaka







Bilo je ljeto, nisan imao pojma koje je doba dana, pa tko će još ljeti brinuti o vremenu. Nešto sam tražio, nije važno što.
No iz starog albuma ispadne jedna stara fotka. Na njoj je bio neki malac plave kose i glupastog lica. Na poleđini je pisalo mali M., tri godine.

Ma nemoguće to nije istina, ja da imam plavu kosu, ne daj Bože da sam i ja bio plavuša !

Toliko sam viceva ispričao o plavušama, toliko sam im se smijao, a sad ovo – ja plavuša?!.

Znači rugao sam se sam sebi. Bacio sam sliku u kamin koji nije gorio. To je gotovo, ali ne !
Listajući album naiđoh na još jednog malog M. s glupim, izvanzemaljskim licem i plavom kosom. Da mi se to, možda tko ne osvećuje pa mi uzima stare slike i boji mi kosu u plavo ?

A možda je to samo ružan san ?

Ne , nije san nego java. Rekli su mi da je tada moja mama imala plavu kosu, a ima je i danas, i da sam ja imao maminu kosu. Kako je kosa bila mamina ona se o njoj brinula, prala je i češljala pa je valjda zato i bila plava.

Sada ja imam svoju kosu, sam se o njoj brinem samo je moja i nije plava nego crna – pogledajte !

Još ponekad pričaju o mojoj plavoj kosi i kažu da nije bio san nego java. Oni nešto fantaziraju, a ja znam da imam crnu kosu pa ako baš hoće objašnjenje, možda je ugljen iz kamina, kad sam ono bacio sliku, pocrnio moju kosu.

Kako god, važno da je crna i da je moja i da viceve o plavušama opet mogu pričati.

04:36 | Komentari 6 | Print | ^ | On/Off |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>