Zatvarajući kofer pun tamnih odjevnih predmeta i pastelnog donjeg rublja, ženska sjenka se uspravljeno ocrtala na zidu. Lelujavi, izduženi odraz bio je tako tanak da se činilo da će se sjen prelomiti na sredini, ali pri svakom njenom pokretu dešavalo se nešto zaista neobično - taj najuži, središnji dio bi se pomično popunjavao. Kako bi se sjenka lelujala lijevo ili desno nešto veliko i, reklo bi se teško, je na mahove kritični dio činio znatno širim.
Sjenka se užurbano kretala po zidovima raskošnih soba, svih osvijetljenih na identičan način. Brzina pokreta ruku pričala je o spretnosti, način pomicanja glave o pronicljivosti, pomaci dugih nogu o gracioznosti… Onda je sjenka napuštala jednu po jednu prostoriju, jer su tanki prsti dodirivali prekidače svjetlosti, pa se desna ruka produžila u nešto pravokutno i veliko, a lijevo rame je dobilo ovalno okruženje. Potom je sjenka sasvim nestala pretvarajući se iz polja vida u polje jasnog I ravnomjernog zvuka visokih potpetica.
Oko rimske fontane bila su okupljena djeca. Strancima zanimljiva igra u sprezi novčić - želja, njima je bila sasvim monotona I nelogična. Jer živjeli su kraj te fontane dovoljno dugo, iako samo dječije, da su prestali vjerovati u ispunjenje želja odraslih. Djeca su te tople rimske noći, radila kraj fontane ono što i svake, svakoga ljeta - ništa. Posmatranje prolaznika i povremeno izmjenjivanje po koje riječi ne spada u nešto što bi se moglo opisati kao zanimljivo, korisno, zabavno.
Ali…njihovi malo drugačiji pogledi na pojam trošenja vremena, su od ovakve vrste protoka istog napravili svojevrsnu filozofiju vrlo primjenljivu i u kasnijim danima. Na njih, ionako, nitko nije obraćao pažnju - dakle bili su tu, a kao i da nisu. Šareniš njihovih očiju svjetlucao je u mraku i da je više pažnje bilo tko skrenuo na te odsjaje doživio bi i fontanu drugačije. Sasvim svjesni, iz godišnjeg iskustva, da tu uglavnom zastaju stranci koji ih ne vide i ne čuju, djeca su se, ponekada, igrala ovakve igre-
“Bacio je novčić preko glave, s leđa”- kaže jedan -“sigurno je poželio ljubav”.
“Ha, ha!”-kaže drugi” TO mu se, bogme neće ostvariti.”
{Poslije šest mjeseci mladi parižanin je shvatio da ga ljubav nešto neće i da se džabe lomatao oko “one” fontane.}
A, recimo, jednom je jedna divlja djevojčica igrala svoj uvijajući ples oko tih vodenih kapi, želeći da dobije bicikl…
{Samo tri mjeseca kasnije mladi bračni par iz Odnekud tražio je preseljenje u bilo koji dio ujedinje svoje države želeći pobjeći od tragične smrti svoje kćeri koja je nastradala vozeći bicikl.}
Šareniš tih očiju oko fontane…Djeca Rima odrastala su beskrajno neobuzdano, a opet, pretjerano tiho…Te kapi vode koje su se prosipale u fantastičnom ravnomjernom pravcu…Svjetlosti nežive, svjetlosti očaravajuće životne… I želje, obične, nestvarne, neostvarene, nepristojne, iskrene, duboke, svakakve…Ponekada nikakve, ali pojedinačno važne i presudne. Onako kako ih je bljesak raznobojnih očiju procijenio i u bljesak vodenog pravca prenio.
Oblaci su se pretapali – od bijele do crne sve se spojilo i prelilo u ljepotu visokog neba, u ljepotu zemaljski nam otetih čari koje su nas vukle od Ikara do Amstronga, od vrapca do kondora, od sjenke do materijalizacije. Sjedila je mirno do prozora, gledala I spuštala pogled kronometarski ravnomjerno, i nije jela, i nije pila, ko zna, možda nije ni disala. Sjenke su nedokučive i raznovrsne, sjenke potekle sa njenogradske kaldrme očaravajuće kada su žene i nedefinirane kao da su muškarci.Sjedila je savijajući noge u koljenu dok je avion propadao u zračne đepove, ispravljajući ih kada je izlazio iz njih, podvijala je čujne štikle pod sjedište i mislila, mislila beskrajno…
Njen grad se ne doživljava. O njemu se samo misli na nivou dubokih
emocija, tko ih je razvio, naravno. O njemu samom i dubini njegovih ruševina, jer ono lijepo nije teško u misli dozvati. Dakle, sjedila je u avionu i razmišljala dok su se horizonti pod njom rastapali a vjetrovi hujali, kroz džepne oblake, melodiju stotina čarobnih frula. I čekala je samo jedno… Da sleti u – Rim.
Pod umjetnom svjetlosti njena se sjenka rastopila u ženu, pravu osobu oslobođenu jednake svjetlosti soba svog raskošnog stana. Izduženi oblici dobili su punija značenja, a ono neobjašnjivo i lelujavo u predjelu struka postalo je sasvim jasno i žarko crveno. Bila je to – kosa.
Leteći kroz olujne oblake, prijeteće i sive, mislila je kako njen grad sada grli noć. A noći su tamo vrlo mračne i, ponekada, vrlo teške.
Crvenokosim mudricama, vjerojatno, najteže… A sa njom su te svakakve noći u letjelici isti zrak udisali razni, nepoznati ljudi. Osvrnula se - simpatični, mladi par se došaptavao, dok je dama zavodljivo treptala, on nije skidao oči sa nje ( kako idilično), krupni gospodin zalizane kose se vrlo jasno dosađivao i pokušavao spavati ( kako dosadno), djevojka sa previše šminke na licu i nevjerojatno dugim noktima mačkasto je gledala u svim pravcima pokušavajući uloviti neki značajan pogled ( kako prosto), debela dama sa velikom šeširom I mršavim pratiocem se borila sa kostimom dva broja manjim ( kako neukusno)…a mali, plavokosi dječak je duboko i mirno spavao na krilu jedne prelijepe žene koja je čitala Cesarića. ( kako otmjeno)… Ali, pregledajući ih svojim pronicljivim očima ostala je vjerna tajanstvenosti i ritmu nipodoštovanja koji se sukobio sa njenom naravi. Zato je bilo mnogo bolje da ne gleda putnike oko sebe, već samo sebe, takvu kakva je, možda savršenu i usamljenu, možda voljenu i nesretnu… Ma, jednostavno – takvu kakva je!
Sa katedrale, čije su gotske kupole vodile u nebo, čulo se dvanaest gromkih udaraca zvona, a njihov zvuk nije imao eho. Kroz sparnu rimsku ponoć počele su prolijetati kapi kiše,sitne i tople, kao da su oblaci vatreni.
I na tom mjestu, u to doba, sve je postajalo kristalno jasno – i zašto svi putevi vode u Rim, i kako je na Rubikonu kocka bačena, i šta rade ona djeca kraj fontane, i kako su propali rimski bogovi, i gdje je sačuvana čarolija vječnoga grada. Kapljice iz nebeskih obličja ucrtavale su moć otkucaja ponoći koja je uvijek jedinstvena, a samo ovdje posebna.
Čudna dječija igra kraj fontane započela je ponovo i rimska djeca nikada nisu bila tako surovo nadarena kao baš te noći.
A onda je zvuk visokih potpetica, pobjegavši sa gradskog asfalta počeo odzvanjati u njihovoj blizini. Od prvog do posljednjeg tona bio je savršeno ujednačen i prisutan kao da je osoba sve vrijeme koračala u mjestu tu, pokraj njih. Ali naravno da nije bilo tako jer prvo se čuo zvuk, onda se pojavila sjenka, a tek potom sjenka je dobijala oblik crvene kose iz koje je, na kraju, izronio ženski lik.
Djeca, svijesna svoje primijećenosti i svog prisustva, dječije nespretno su se pretvarala da su nezainteresirana za crvenokosu strankinju, koja ih je netremice gledala. I gledala, i gledala, a njihove šarene oči su postajale njena prozirna ogledala sve dok i u posljednjoj zjenici nije zatreperila njena sasvim jednostavna želja. A onda, vjekovima ušutkani vulkan Pompeje oživio je lavu u uzburkanim kapima fontane koje su, spajajući se sa rominjalom kišom vatrenih oblaka, ostavile samo trag bačenog novčića, metalnog i sivog u apoenu od jedne kune. Ostao je i trag crvene kose, pokislo slijepljene uz uske sljepoočnice inteligentnog lica i zvuk tih visokih potpetica koji je zvonio jače od svih zvona rimske katedrale. U odlasku prošaputane riječi, upućene bosonogoj djeci ponoći, osigurale su ispunjenje snova jedne i jedinstvene gradjanke.
U avionu je samo na mah pogledala likove svoga okruženja, a zatim sklopila oči i… utonula u san. Bila je umorna, iscrpljena I neispavana.
Rim je…Rim! A Njen-grad…ipak, samo, Grad. U Rimu je njena pojava ostala,bar,mentalno zabilježena, a Njen-grad nit ne zna da je posjeduje… I to – zauvijek!
KAKVA ŠTETA…
Napisano…
Sumorne gradske noći, 1.lipnja 2002.godine, dok su zvuci sa ulice dopirali, i emocije se negativne skupljale, a ja se pravila da mi – nije ništa. Tebi, koji si tada vjerovao da se događa svašta, poklanjem, ovim riječima, najdublji dio sebe koji sanja pramenove duge, crvene kose.
A, da,…, I magličasta ogledala prozaičnosti…
Post je objavljen 06.02.2015. u 20:25 sati.